Jednog dana, negdje oko 2059., mali Ibro dođe kući iz škole, baci torbu u kut kao da u njoj nosi sve dugove ove zemlje, i sjedne za stol gdje mu babo pokušava pojesti ručak bez da uključi vijesti. Nije uspio, naravno. Nitko nikad nije uspio.

“Babo,” kaže Ibro onako usput, kao da pita ima li kruha, “znaš li ti da su se naši pradjedovi nekad grijali na drva?”

Babo ga pogleda preko tanjura, onako kako se gleda dijete kad prvi put izvali neku ozbiljnu glupost.

“Ma je li? Otkud ti to, bolan?”

“Ma kakva škola, kakvi pradjedovi, kakva drva… šta levati, sjekli šumu da se griju?”

Ibro slegne ramenima, jer on je to već čuo, samo sad pokušava posložiti.

“Pa jesu, babo. I imali su struju koju su sami pravili.”

Tu babo zastane. Ne zbog rečenice, nego zbog tona. Onog dječjeg,........

© Poskok