Godina je 2014. Sletio sam na beogradski aerodrom iz Splita i bio dovoljno glup da tada, što nisam napravio nikada, ni prije, ni poslije u životu, novčanik, umjesto u džep, stavim u vanjski džep ruksaka. I onda sam praktično odmah ostao bez njega. Bio je petak poslijepodne, bilo je srce sedmog mjeseca, a povratni let imao sam u nedjelju predvečer. Kako sam ujedno ostao bez svih dokumenata, imao sam tek subotu ujutro, do 12.00 sati, za radnog vremena veleposlanstva Republike Hrvatske, da dobijem potvrdu i bilo kakav papir kojim se mogu ukrcati na avion i sletjeti u Split. Sutra dolazim u veleposlanstvo oko 11.15, tamo je u redu desetine ljudi, po govoru je jasno kako se radi o Srbima iz Hrvatske, mahom iz Like ili Dalmacije, koji sređuju papire i vade putovnice, da bi mogli u vrijeme godišnjih odmora otići do, uglavnom zapuštenog i spaljenog zavičaja. Do 12.00 sati je jedva dvoje ili troje ljudi obavilo sve s administracijom, što znači da su svi ostali već od otvaranja veleposlanstva tu. Službenik malo prije 12.00 sati izlazi u hodnik i nimalo prijateljskim tonom kaže kako neće više primit nikoga i da nije njegov problem što su svi ostali stigli još prije par sati. U tom momentu shvaćam da moram istupiti sa svojim slučajem, pa istupam sa splitskim akcentom, objašnjavajući problem i čovjek mene naravno primi kao posljednjeg. I dobro, slučaj jeste hitan, veleposlanstvo svugdje primarno služi da bi pomoglo vlastitim državljanima kojima se dogodi problem. Ali je iz promjene tona, raspoloženja, priče o Hajduku i svega ostaloga, bilo jasno kako je promjena tona bila uvjetovana percepcijom nacionalne........

© Peščanik