Puno je načina na koji se tragedija ovih naših prostora, u kojoj još uvijek živimo, može predstaviti, ali je jedan od uvjerljivijih onaj putem priče o životu i radu Slavenke Drakulić. Jer u nekom sretnijem raspletu mi ne bismo izabrali gori od dva puta kojima se društvo kretalo osamdesetih godina, onaj pobjede klerikalnog nacionalizma, učvršćivanja patrijarhata, militarizma, ideje da je nasilje rješenje i slavljenja zločina. Pored toga što je sve ovo užas samo po sebi i što je unesrećilo čitave zemlje, regije, gradove i ljude za sljedećih nekoliko desetljeća, izbor ovog puta je tim tragičniji, što je postojala i druga mogućnost, odnosno drugi put. A to je onaj u kojem je dobar dio društva već praktično živio u modernizmu epohe, potpuno okrenut Europi i svijetu, koji je medijski, muzički, filmski i književno bio u najkreativnijoj fazi, koji je već počeo osvajati političke slobode za sebe, ali koji nije dovodio u pitanje logiku zajedničkog življenja na ovim prostorima. Taj dio društva je, štoviše, doista živio sa sviješću da je ovdje riječ o jedinstvenom kulturnom prostoru i upravo je taj dio društva, odnosno njegovi akteri, platio najveću cijenu raspada zemlje i života u novoj stvarnosti. No, ono što istovremeno i ohrabruje i dodatno rastužuje je to da je najveći dio tih ljudi pružio aktivni otpor nasilju, ratnim zločinima i nacionalizmu, zapravo nastavljajući........

© Peščanik