Sve što se upravo u Bosni i Hercegovini događa u vezi s Mundijalom i nastupom reprezentacije na njemu, predstavlja savršeni odraz sveopće unutrašnje destrukcije, ali i svega onoga lijepog od čega je ta zemlja sačinjena i svega onoga kakva bi u ljepšem svijetu mogla biti.

Kad je riječ o prvome, govorim o službenoj politici Republike Srpske, koja je napravila sve da niti jedan Srbin ne bude dio te reprezentacije, ali i o odlukama lokalnih hadezeovskih vlasti u nekoliko osjetljivijih i višenacionalnih sredina, u kojima su odlučili zabraniti fan zone ili ukloniti zastave  postavljene iznad ulica. Što ja napravljeno u Novom Travniku, Vitezu i Čapljini. Treća destruktivna stvar usko je vezana uz prvu, a to je evidentni rat simbolima i zastavama i čitava rasprava oko toga, s argumentacijom među nacionalističkim dijelom Hrvata da bi oni sasvim sigurno navijali za BiH, da nema toliko zastava Republike Bosne i Hercegovine, s ljiljanima, koje njih traumatiziraju i podsjećaju ih na ratne traume.

Kada pak govorimo o drugome, ne možemo zaobići da su svim destruktivnim nastojanjima unatoč, vodstvo saveza, stručni štab i ekipa reprezentacije doista sastavljene od svih u Bosni i Hercegovini, da evidentno dišu kao jedno i da su tu činjenicu i emociju prepoznali mnogi u zemlji, regiji i svijetu. I konačno da je plasman na Mundijal probudio neku utopijsku nadu da je drugačija Bosna i Hercegovina moguća.

No, da se vratim na ključnu temu teksta, a to je pitanje navijanja za ili protiv reprezentacije, koja dovodi do uvreda, zlonamjernosti, povrijeđenosti ljudi i zle krvi. A o........

© Peščanik