Da suvremena Hrvatska nije toliko tvrdokorno izgrađena od klerikalnog nacionalizma i kič predstave o njemu, uobličene u Thompsonovim stihovima, ’vjera, ljubav i domovina’, pa da opet kao jedan od ključnih simboličnih repera takvog doživljavanja svijeta nije nogometna reprezentacija Hrvatske, pisati o odlasku Zlatka Dalića s mjesta selektora te reprezentacije ne bi imalo smisla izvan specijaliziranih sportskih medija ili sportskih stranica na ostalim medijima. Kako to pak nije slučaj i kako se sam Dalić višegodišnjim udarničkim radom potrudio da to ne bude slučaj, njegov odlazak se, kao i čitav mandat uostalom, pretvorio u političku raspravu o Hrvatskoj i njenom društvu. S te strane, malo dublja analiza toga tko su bili hrvatski izbornici svih ovih desetljeća i kako su nastupali i figurirali u javnosti, mogla bi predstavljati vjernu sliku političkih i društvenih mijena kroz koje je zemlja prolazila.

I ne radi se o tome da je bilo koji od dosadašnjih izbornika bio neki liberal ili ljevičar, jer nije to čak bio ni Slaven Bilić, očito novi/stari selektor, koji je djelovao društveno najprogresivnije, niti je bilo koji od njih ikada doveo u pitanje samopodrazumijevajuću simbiozu nacionalizma i religije koju je ta reprezentacija uvijek emitirala. Zlatko Dalić je, međutim, maksimalno pomaknuo granice, doživljavajući otvoreno vlastitu poziciju kao političku funkciju koja mu je omogućila vođenje ratova s........

© Peščanik