Bez obzira na to hoće li mi se pripisati skorojevićko cjepidlačenje, teško ili nikako se opirem - i kada nekako provarim vizuelni teror neukusa i kičeraja, kojima kipte izborne propagandne slike, slogani i parole na našim ulicama i putevima - onome što opet šljašti kao dodatni frontalni napad na naše oči i uši u tekućoj predizbornoj kampanji. Sigurno nisam usamljen u uočavanju (i slušanju) onoga što nam se do iznemoglosti i velikodušno nudi, ali jesam - jer je nemoguće izbjeći - gdjekad zapanjen načinom, manirima, mimikom, scenskim nastupom i, pogotovo, rječnikom jednog broja onih koji nam se obraćaju radio-televizijskim putem. Čak i onda kada to ovlaš, onako usput pratim, utisak je isti.

Naravno, valja reći da oni koji, u redovnim prilikama i aktivnostima, to inače ispoljavaju, jer su uskraćeni za umijeće da se prikažu drukčijim, ni u kampanji ne mogu iskoračiti naprijed i postati ono što nisu i ne mogu biti, iako bi silno željeli da baš to zaključimo. Neki bi u tome, možda, mogli i uspjeti, pošto se trude da, iako operisani od govorničke vještine, zvuče uvjerljivo, što je provjeren mamac za stranački najuspaljenije, koji to redovno naiskap popiju. Pri čemu, da ne bude zabune, nijedna stranka, sa svojim favoritima i prvotimcima, nije pelcovana protiv ove pojave, niti ima monopol ili izraženije........

© Oslobođenje