Dodatni angažman na rebrendiranju historije slastičarka je pokazala odlukom da žrtve dobiju svoj dan za sjećanje - ni slučajno 26. oktobar, previše asocira na Cacu, već 9. novembar

Bilo je to krajem juna: Slobodanka Macanović je u Mesengeru svog Facebooka zatekla poruku da se javi Institutu za nestale. S iščekivanjem je pozvala poznati broj. I saznala. Konačno, 32 godine kasnije, identificirani su posmrtni ostaci njezinog oca. Tek nekoliko kostiju. Dovoljno da dobije smrtni list. Dovoljno da pokrene postupak za vraćanje stana. Dovoljno da ona i njezina sestra dobiju mjesto na kojem će njihovi roditelji biti opet zajedno, gdje će im odnijeti cvijeće, zapaliti svijeću, isplakati se za njima. Marina i Radoslav Komljenac su, ironijom sudbine, krajem juna, ali 1993. godine, odvedeni iz stana na Bistriku i brutalno ubijeni, a potom bačeni u jamu Kazani. Marina je imala 67, Radoslav 72 godine, Slobodanka jedva onoliko koliko će poslije utrošiti na čekanje njihovih grobova. U potragu za roditeljima je krenula kao pripadnica Armije RBiH, danas je penzionerka, žrtva žrtava, kako kaže ova majka, svekrva, tetka, sestra, kojoj se cijeli svijet srušio tog davnog ratnog juna.

U petak se drhtavim glasom obratila skupu organiziranom povodom sjećanja na žrtve čiju je egzekuciju naredio komandant 10. brdske brigade Armije RBiH Mušan Topalović Caco. “Suočavanje s prošlošću kao preduvjet sigurnije budućnosti” organizirao je UDIK, nevladina udruga za društvena istraživanja i komunikacije, uz zdušnu pomoć Fondacije “Friedrich Ebert” i Pro Peace BiH, istrajavajući na pamćenju civilnih žrtava iz ratova devedesetih i obilježavanju mjesta njihova stradanja na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, potičući sjećanje na žrtve, ali i podsjećajući na zločine počinjene u naše ime, ma koje ono bilo. Kada je o Kazanima riječ, UDIK insistira da su nepravedno zaboravljene žrtve likvidirane na........

© Oslobođenje