Američki film iz 1997. godine “Predsjedničke laži” (Wag the Dog) ušao je u filmsku legendu i popularnu kulturu kao možda najplastičnija, a istodobno i najduhovitija ilustracija načina na koji politika proizvodi stvarnost. Uz gotovo bezbroj groteskno zabavnih epizoda, film pokazuje kako političari, uz pomoć čitavog orkestra spin-majstora, s nepodnošljivom lakoćom mogu inscenirati privid sukoba, pa čak i rata, kako bi pažnju javnosti preusmjerili s vlastitih skandala, promašaja i neuspjeha na neku posve drugu temu. Nećemo ratovati, ali ćemo stvoriti privid rata, objašnjavao je u jednoj sceni Robert de Niro osnovnu taktiku usmjeravanja javnog mnijenja, a kako bi ratna scenografija bila uspješna, potrebni su nam “tema, pjesma i nešto vizualno...” Nije, dakle, dovoljno samo izmisliti rat već je potrebno proizvesti njegove slike, junake, žrtve i emocionalne simbole, te evocirati strahove i stereotipe. A upravo takav sadržaj ratne tematike, militantnih agendi i retorike, te jeftinih vizuala organiziranog nasilja dominira europskom javnom sferom već godinama. Ratne agende oblikuju one političke, omogućuju basnoslovno ulaganje u njegovo veličanstvo oružje, pojačavaju militarizaciju europskih društava, a istovremeno nisu u stanju prepoznati probleme u vlastitom dvorištu, poput kolektivne anksioznosti, institucionalnog zamora, te svih opasnosti koje prijete iz zagovaranja jedne nove kulture zidova,........

© Oslobođenje