Macronova je zasluga što je kao predsjednik Francuske, koja je jedna od političkih osovina EU, detabuizirao državnost Palestine i pokazao makar želju za onime što je svojedobno nazivao strateškom autonomijom u donošenju odluka

Iako se službeni Pariz, predvođen predsjednikom Macronom, još od početaka recentne kalvarije u Gazi, koja je koincidirala s Hamasovim terorističkim napadom u pustinji, pozitivno izjašnjavao o mogućnosti palestinske države kao takve, ipak se čini da francuski pristup koji oscilira između priznavanja i nepriznavanja Palestine pogoduje održavanju statusa quo, koji je najporazniji ne za visoke politike već za civilnu populaciju u Gazi. Vrijeme je uistinu relativan pojam: za visoke politike vrijeme je nužno kako bi se smislilo trajno rješenje, dok u Gazi vrijeme ima posve drugačije konotacije, te samo jedan dan na tom mjestu destrukcije znači novi gubitak života, smrt djece, uništavanje infrastrukture, razvoj bolesti i epidemija, gladi i smrti. U Gazi se dodiruju visoke politike i nekropolitike - politike vezane za smrt, kako ih je kamerunsko-francuski filozof Achille Mbembe i nazvao, a ove potonje nažalost predominiraju.

Sam Macron je, neposredno nakon tragedije u izraelskoj pustinji, isticao kako nema alternative rješenju s dvije države koja bi omogućila miran život buduće palestinske države s Izraelom. Ponavljao je opetovano kako će i sama Francuska sudjelovati u borbi protiv terorizma, ali istovremeno je........

© Oslobođenje