U svom autorskom uratku iz 1996, zajedno s Ivanom Šimonovićem, Plenković će napisati kako je “sveobuhvatna europeizacija” jedini lijek za širu regiju jugoistočne Europe, a već tada je ulogu Hrvatske smatrao kao stabilizacijsku za čitav navedeni prostor

Smatram da stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana. Ovim se riječima, koje datiraju iz 2016. godine, Andrej Plenković pozicionirao kao kandidat za nasljednika Tomislava Karamarka koji je, uslijed afere oko poslovnih interesa njegove supruge, napustio kormilo HDZ-a. Svega nekoliko mjeseci nakon toga, u listopadu iste godine, Plenković osvaja prve parlamentarne izbore postavši premijer koji sada ulazi u desetu godinu svoga mandata, najdugovječnijega ikad u recentnoj povijesti Republike Hrvatske. Tadašnji politički i drugi kontekst za samog Plenkovića bio je poprilično izazovan, te je zasigurno pretendirajući osvojiti tron HDZ-a morao dobrano izaći iz vlastite zone komfora.

Morao se suočiti s naslijeđem autoritarne i bizarne vladavine bivšeg predsjednika Karamarka, koja je predstavljala izazov u smislu animiranja HDZ-ove stranačke baze, koja je generalno zatvorena, gotovo kriptična, nesklona inovativnosti i novim licima. Istovremeno, kao europarlamentarac s relativno lukrativnom pozicijom u Bruxellesu – pozicijom koja se uklapala u njegov akademski, karijerni i poliglotski profil – morao je napustiti centar Europske unije i svoje političko djelovanje lokalizirati unutar najmlađe članice, po redoslijedu pristupanja Uniji, Hrvatske, u kojoj........

© Oslobođenje