- Zdravo, Milane. Nema te nikako.

- Bili žena i ja deset dana na moru. Utekli da odmorimo.

- Neka, valja se. I ja bih, ali ne mogu glave dići. Gdje ste išli?

- Kod kuma u Bar. Svake se godine mi spustimo malo do njega. Nekad sedam, nekad deset dana.

- Da ti kažem: jeste. Ne vole ljudi onoliki kamen, a meni je pod srcem.

- Nas smo dvoje zadnji put bili na moru nešto malo iza rata. Uplatila nam kći.

- Mora čovjek malo odmoriti. Ne može vazda krampati. Kako je kod tebe?

- Vidiš i sam kako je. Nikako je. Eto kako je.

- Nije. Ama hoće ako nastavi ovako još pet dana.

- Džaba onoliki trud…

- Svake godine je džaba, moj Milane. Ili pobije mraz. Ili bude previše kiše, pa sve struli. Ili k’o ovo sad. Prošle godine sve što smo usijali, poginulo kad je ujutro obijelilo. Nismo za sebe imali, kamoli da prodamo. Okrenulo se........

© Oslobođenje