Nisam imao priliku vidjeti “Odiseju”, film režisera Christophera Nolana, ali sam pročitao priličan broj tekstova koji su se bavili njegovim najnovijim ostvarenjem. Učinio sam to iz čiste profesionalne znatiželje, podstaknut superlativima filmskih kritičara, koji smatraju da je riječ o remek-djelu, globalnom fenomenu sedme umjetnosti, sa rekordnom zaradom ostvarenom u svega tridesetak dan prikazivanja. Na društvenim mrežama, međutim, mogu se pročitati drukčija, potpuno suprotna mišljenja o Nolanovoj “Odiseji”. Oni koji su film gledali sa pozicije velikih poznavalaca Homerovog mitskog epa, razočarani su, smatrajući da njegova Nolanova interpretacija predstavlja “konačni trijumf holivudskog šablona nad uzvišenom grčkom tragikom”. To me baš mnogo i ne zanima. I više mi je stalo do mišljenja kritičara, koji su učinili da mi se film dopadne na neviđeno. Ali, ne zbog njihovih panegiričnih pohvala, već zato što je Nolan Homerov ep pretočio u sliku surove stvarnosti u kojoj svijet danas živi i što je u tome išao do kraja. A svi mi živimo u savremenosti, kakva god ona bila. Možemo se sjećati prošlosti i maštati o budućnosti, ali ne možemo u njima živjeti. Slavoj Žižek piše tim povodom da Nolan ne oplakuje propast herojskog bronzanog doba, “on to čini tako što razotkriva prljavu svakodnevnu stvarnost herojskih podviga koju poetske naracije........

© Oslobođenje