Tek sada u potpunosti shvatam jednu od najpoznatijih rečenica u književnosti “Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način”

Sjeo je pored mene i tiho, ali odlučno rekao da ne može više. Ne može se nositi sa mojom dijagnozom, bolešću, neizvjesnosti koju donosi u naš do tada savršen brak i naš do tada topli dom. Borila sam se za dah, bilo mi je mučno što od dvije, tri flaše citoatstika koje sam prvi put primila nekoliko sati prije, što od vrućine koja je izbijala iz svakog dijela moga tijela koje se borilo sa tim otrovima, što od riječi koje su pokušavale da se probiju do ono malo moždanih vijuga koje nije zahvatila reakcija na kemoterapiju.

Riječi su pokušavale da izađu, ali ni glasa nemam. Kao da razgovaram sama sa sobom, u sebi, a željela bih ih reći glasno, da ih čuje. Ne mogu. Nemam snage ili volje, ne znam šta se desilo. Jednostavno, nisam kontrolisala ni emociju, ni pokret, ni glas. Samo znam da sam gorjela od glave do pete, ali mi je oko srca bilo hladno, jeza, led, mrak.

Pogledala sam ga i klimnula glavom. Kao da razumijem šta i što mi govori. Kao da ga podržavam u naumu da me ostavi sa dvoje djece, školaraca, u........

© Oslobođenje