Ponovo pratim ljubičaste tačkice, uporedo sa zelenim, dolazim do lifta za pacijente i pritišćem tipku sa brojem 13. Ponovo vidim sažaljive poglede onih koji imaju sreću izaći na šestom, osmom, 12. spratu. Spuštam pogled, ne može pod kožu više nijedno pitanje. U ruci su mi borovnice. Izazivaju pažnju gospođe koja me pita gdje sam uspjela pronaći prave, domaće, divlje borovnice, jer ona nailazi samo na plantažne, a potrebne su i za njenog supruga. Odvezujem kesu i istresam pola zdjelice, jer bit ću sretna ako Sanja pojede i jednu kašiku. Slaba je. Učini joj se da bi mogla svašta, ali kada počne jesti, umori je jedan zalogaj.

Gospođa izlazi, lift napuštaju svi, ostajem sama. Od 12. do 13. sprata prođe vječnost, kroz glavu prođe 17 filmova, ispred očiju desetine albuma slika. Vrti se jučer i danas, sutra nikako da svane. Izlazim iz lifta i koračam prema staklenim vratima iza kojih se vode bitke za dan, za sat, za jedan udah, još jedan pogled. Užurban ritam, visok glas, čvrst hod, blagi osmijeh doktora i sestara, tehničara koji ništa ne........

© Oslobođenje