Kada se govori o onkološkim pacijentima, strašno me zaboli kada se govori u brojkama, ciframa, tabelama, procentima. Kao da u tom trenutku prestanemo biti ljudi. Mi smo oni čija terapija košta ovoliko, čije bolovanje košta onoliko, čije operacije koštaju, suplementacija, oporavak... Sve košta, a ima nas ovoliko, na listama nam se broj ne zna, u hodnicima su nepregledni redovi, bolnički kreveti puni, dnevna bolnica se ne zaključava ni danju ni noću. Mi smo oni grafikoni na prezentacijskim slajdovima, ona krivulja koja ode u nebesa. Ovih dana smo i najčešća tema za političke reelse koji u ovoj kampanji iskaču sa svih strana, još samo nisu počeli iskakati iz kuhinjskih napa. Svi se utrkuju ko će glasnije progovoriti o našoj muci, sakupljajući poene na našim dijagnozama, dok mi u tišini čekamo da se kamere ugase i da ponovo ostanemo sami u svojim mrakovima. Zaboravljaju svi da smo mi ustvari oni koji imaju ime, prezime, strahove i snove koji ne staju u medicinski karton, tabelu, troškovnik. Mi smo ljudi. Prije svega i poslije svega ljudi.

Mi smo majke koje i pod najtežom mučninom, slabošću ili........

© Oslobođenje