Nekada je teže sa nekim dragim prolaziti borbu protiv karcinoma, nego biti vlastite bitke sa tom bolešću. Ne znati kako olakšati, a jako, prejako to željeti, pokušavati, kucati na stotinu vrata, zvati desetine brojeva, strahovati od ishoda, od nalaza, od poziva, od sutra. Nekako kada čekaš svoj nalaz, skreneš misli, odlutaš, zabaviš se svakakvim glupostima, ali kada čekaš nalaz drage osobe, fokus je samo na tome, jedino na tome...

Prošla sam ponovo sa jednom dragom porodicom tri mjeseca rovovske, prsa u prsa, oči u oči borbe za život. Namjerno pišem porodicom jer rak je bolest kojoj se uvijek odupire pacijent, ali i svi ljudi koji ga okružuju. Nemoguće je da iko ko voli oboljelu osobu ostane neokrznut, nedodirnut... majka, supruga, djeca, prijatelji, kolege... isto misle, isto žele, vojska su na istom zadatku.

Ali ta vojska, u našem surovom sistemu, odmah na prvom koraku biva razoružana. Ne nedostatkom ljubavi koja je veća od cijeloga svijeta, ne nedostatkom hrabrosti koja je sposobna planine pomjeriti, već zidovima ispisanih, nerazumljivih, nejasnih, nepoznatih,........

© Oslobođenje