Dok jutros koračam prema Kliničkom centru, na jednu od bezbrojnih kontrola, ne osvrćem se na hladno, jesenje jutro. Nije mi hladno. Nije mi ni toplo. Nikako mi je. Ne obraćam pažnju ni na to što autobus čekam dugo. Ne žuri mi se. Kamo sreće da nisam ovdje nikako, da nisam ovdje sada, da ne idem gdje sam krenula i da nikada nisam morala zakoračiti ovim trnovitim stazama onkološkog pacijenta. Ide mi se negdje drugo, ali gdje god odem, nosim sebe i sve svoje terete i brige. Odjednom mi se i ne ide nigdje. Sve mi je svejedno. Ljudi na stanici razgovaraju, novi dan je pred njima, puni su poslovnih planova, želja, problema sa novom radnicom u kancelariji, šefom koji je na bolovanju već jako dugo, cipelama koje ne odgovaraju baš za ovo godišnje doba, kremi za lice koja se ne razmazuje kako bi trebalo, nekoliko kilograma viška... A meni u glavi tutnje stihovi Antuna Branka Šimića, kojeg sam oduvijek........

© Oslobođenje