Tek kasnije sam saznala da su mnogi autobusi - uredno parkirani - koji su čekali na deportaciju rekla bih u pakao, imali registracione tablice iz gradova Srbije, ispovijeda se Lepa Mlađenović

“Prvi put sam posjetila Srebrenicu negdje 2008. godine kao mlada istraživačica, tada angažirana u Istraživačko-dokumentacionom centru (IDC) iz Sarajeva”, započinje Sunita Dautbegović-Bošnjaković. Kako je radila na Atlasu ratnih zločina i projektu Pozitivne priče, odnosno dokumentiranju ratnih zločina počinjenih u bosanskom ratu, istraživala je i zlodjela koja su se dogodila srpnja 1995. u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda.

“Ja nisam fizički bila u Srebrenici, ali mogu reći da sam ju posjetila kroz susret i razgovor sa grupom od pedesetak žena koje su preživjele genocid u Srebrenici, a koje su prije otprilike deset godina posjetile Osijek, pa smo organizirale susret”, govori feministička aktivistica Nikolina Zec. Uz Srebreničanke su bile i žene iz tuzlanskog udruženja Snaga žene.

“Prvi put 2009. godine u okviru visiting programa Inicijative mladih za ljudska prava”, izjavljuje Jovana Kolarić o prvoj posjeti bosanskoj kasabi. Dvadesetak studenata iz Srbije je bilo dio programa tokom kojeg su posjetili Srebrenicu i Sarajevo. No, prije nego što se uputila u prvu posjetu varošici znanoj po srednjovjekovnom sjedištu bosanskih franjevaca, Sunita je pročitala hiljade ličnih svjedočenja o događajima koje su preživjeli stanovnici enklave. “Za mene je to bio jako težak lični period suočavanja sa svim tim užasima rata.”

“Prije sam gledala onaj prenos, pa dokumentarce, pa plakala i pitala se kakvo to zlo u ljudima živi”, zaključuje liječnica Dina Šišić. “Sad više ne gledam televiziju, a........

© Oslobođenje