Za budućnost Željezare važno je osluhnuti signale sa političkih i ekonomskih tržišta. Sa ovih prvih uporno stižu poruke o spasu Željezare, integralne proizvodnje i radnih mjesta. Posljednji događaji, međutim, pokazuju da su pozicije aktera od kojih taj spas zavisi u jakoj opreci. Vlada Federacije BiH ponudila je većinskom vlasniku dva modela: otkup njegovog udjela ili preuzimanje finansiranja i operativnog upravljanja Željezarom kao jedinstvenim proizvodnim sistemom. Vlasnici su oba prijedloga glatko odbili. Vlada insistira na pravnoj borbi, sindikat se ne predaje u bici za proizvodnju i 1.500 radnih mjesta, a vlasnici integralnu proizvodnju proglašavaju završenom erom. Iskopavanje političkih rovova oko Željezare se intenzivira. Dok traju tri međusobno različite inicijative za Željezaru, četvrti akter se gotovo i ne oglašava. To je tržište. Ono ne drži konferencije za novinare, ne piše zakone ni apelacije na sudske odluke. Njegovi signali dolaze kroz narudžbe, ugovore i novac. A ti signali otkrivaju ekonomski realitet ponešto drugačiji od političkih najava: uvoz željeza i čelika raste. Pritom, građevinski sektor u našoj zemlji nije u posebnom zamahu. O čemu se, zapravo, radi?

Tržišni kolač Objašnjenje je, zapravo, prilično banalno: uvozni čelik ne dolazi samo zato što je tržište naraslo, nego, barem jednim dijelom, popunjava tržišni prostor koji iza sebe ostavlja domaća proizvodnja. Kad domaća tražnja ne bilježi snažnu ekspanziju, a uvoz raste, na djelu nije samo širenje tržišta nego i preraspodjela tržišnog kolača. Željezo i čelik made in Zenica sada dijelom zamjenjuje proizvodnja iz drugih zemalja. Uvoz željeza i čelika je sa oko 348 hiljada tona 2019. godine do 2024. skočio na približno 622 hiljade, a 2025. na golemih 650 hiljada tona. Zadrži li se dinamika uvoza iz prvih šest mjeseci ove godine do njenog kraja, uvoz će premašiti 685........

© Oslobođenje