Preživjeli svjedoče da ih je dug put, često noću i pod ogromnim stresom, ostavio iscrpljenim i ranjivim. Prisilni egzodus i progon sa sjevera ka jugu mnogi nazivaju cestom smrti, jer je odnio živote brojnih civila

Ima jedna zemlja u koju već godinama sve oči svijeta gledaju. Ima jedna zemlja koja je krvava, gladna, žedna i iznemogla. U toj zemlji žive ljudi koji mole za pomoć. Mole da ih se prestane ubijati, mole da im se da hrana i da nad glavom imaju makar šator. U kakvom mi svijetu živimo i šta posmatramo? U šta se ljudski rod pretvorio? Spava li mirno iko na kugli zemaljskoj?

Strah, suze, nevjerica, tuga... sve u očima palestinske djece. Rijeke krvi teku pojasom Gaze. Mrtvi se broje iz minute u minutu. Smrt se nadvila nad Palestinom, nad pojasom Gaze i kao da ne misli otići i pustiti ovaj narod da odahne barem na tren. Svijet i Evropa osuđuju, ali konkretnog pomaka nema. I kao da nisu dovoljni napadi i raskomadana tijela. Ubij ih i glađu. Ne daj im vodu, lijekove, osnovne higijenske potrepštine. Uništi im bolnice, škole, domove. Uništi im razum. Dok gledam šta se dešava, u glavi mi odzvanja dobro poznata rečenica........

© Oslobođenje