Smrću ratnog zločinca Ratka Mladića ništa nije završeno niti je bilo šta počelo. Sav ovaj jad i bijeda stvarnosti, moralnog strovaljivanja u najcrnji ambis, sve ono što nam se izlilo ovih dana na glavu i što će nam se tek, bojim se, u svojoj stravičnoj pogubnosti prosipati po pameti, nastavak je višedecenijskog sluđivanja pred kojim nismo poduzeli apsolutno ništa kako bismo zaštitili minimum osjećaja za pravdu i razmislili o tome gdje su nas doveli i gdje nas vode zablude narativa mržnje, koje su široko rasprostranjene u svakom segmentu naše egzistencije ovdje.

Pa iako se vjerovalo da se nešto ipak moglo promijeniti, u ovom trenutku nedvojbeno vidimo da je sve naše povjerenje u minimum normalnosti koja je trebala nastupiti raspršeno poput jeftine zablude. Vrijeme šutnje i nesuočavanja, duplog dna etnonacionalne šizofrenije, sada nam isporučuje onu najcrnju svoju prirodu, ubjeđujući nas da umjesto istine još jednom izaberemo laž kao najviši stepenik naše kolektivne amnezije, kao krunski dokaz toga da jesmo i da postojimo.

U tom razaranju svega ljudskog u nama insistira se na paralelnoj stvarnosti, potpunom odsustvu mogućnosti i spremnosti da se sagledamo u ogledalu svoje mizerije. Dakle, gotovo da........

© Oslobođenje