Ako bismo sudili prema onome što je u danima iza nas pisano i objavljivano, ako bi se analizirala ukupna bijeda povampirenog etnonacionalističkog divljaštva, sva buka i bijes istresena u javni prostor, onda bi se mogla podvući crta koja bi značila da smo u dubokoj regresiji, odnosno da ni korak nije napravljen spram mraka devedesetih. Tačnije, on permanentno traje sa svime što mi sada jesmo, srasli smo sa njim kao potpuno prirodnim stanjem. Ne pronalazi se ni želje ni načina da se sagledaju stvarne razmjere procjepa u kojem ovaj prostor obitava, sa svojim mitomanskim obmanama, nacionalnim preimućstvom kao krovnim božanstvom pred kojim se klanja, pa se otuda kultura smrti nameće kao jedini stvarni život. Decenije odbijanja bilo kakvog suočenja sa prošlošću, podbacivanje svih stvarnih priča o pomirenju, o denacifikaciji i prihvatanju činjenica ratova, opetovano glorifikovanje ubica i zločinaca, sada se na najbrutalniji način vraća u našu svakodnevicu. U svakoj je kući, zaposjelo je svako dvorište. Zapravo, pitanje je da li je ovdje uopšte postojao neki trenutak u kojem se mislilo da je moguće drugačije. Doima se da........

© Oslobođenje