Branko Kolarić / Foto Patrik Macek/PIXSELL

Ode Kolarić i baš kao u onoj dječjoj brojalici najjača oporbena stranka zapliće se i dalje samozadovoljno. A sve bi moglo biti drukčije samo da kadikad pogledaju Regionalni dnevnik

Ima javni servis nešto što se zove Regionalni dnevnik. Ide on u neko rano popodne, odmah nakon vijesti koje se trude govoriti o visokoj politici u zemlji i svijetu.

Emisija je to za koju se pogrešno misli kako ponajprije služi za tesanje mladih snaga, nekih budućih zvijezda koje će znati kako u nas pratiti politiku i gospodarstvo, a da se nikom pretjerano ne zamjere.

No, pogrešno bi bilo sve na to svesti. I da, lako se na format navući k’o na dobre neke, a neškodljive opijate, ako takvih uopće ima. Jer, u tih petnaestak minuta dade se sasvim lijepo vidjeti koliko je lijepa i raznolika naša zemlja, baš kao i to što sve naše građanstvo muči, usprkos činjenici da žive u lijepoj i raznolikoj zemlji.

Dobro, nije da je svaka epizoda jednake kvalitete, često to otkliže u propagandnu slikovnicu što slavi svekolike uspjehe prirode i društva. Ima, međutim, epizoda koje su antologijske i zbog kojih je posve legitimna odluka da se pasionirano prati Regionalni dnevnik, onako kako se recimo prati pasionirano kakva turska sapunica.

Prilog prvi je tako onaj o želji zagrebačke vlasti da gradi priuštive stanove i otporu odavno skućenih stanovnika kvarta u kojem bi neboderi s priuštivim stanovima trebali niknuti.

U drugom i opet otpor protiv farme pilića, koja istina bog nije toliko velika kao ona ukrajinska koju smo otjerali, ali je jednako omražena. Čime se to ovom narodu perad zamjerila veliki je misterij, ali je zato nekog kazališnog uprizorenja vrijedno saznanje da piliće u Apatiji neće.

E, onda kreće prilog o afričkoj svinjskoj kugi, boleštini koja je toliko dala svima na živce da je u novinskim izvještajima skraćenicom spominju, onom ASK.

Čitav je tu lanac tuge i nesreće, bilo u ministra jer mimo........

© Novi List