iStock

U Zemlji Izlazećeg Sunca granica je riža. U nas se granica crta ajngemahtecom

Nema bolje nego pohoditi gradske tržnice dan prije negoli će neradni dan. Nema ljepše nego se uoči kakvog blagdana, praznika, suočiti s nikada življim prodavačima i nikad manje »škrtim« kupcima. U ime neradnih dana jedni će sve iznijeti na štand i sve junački naplatiti, a drugi će u ime istog tog praznikovanja kupiti što treba i koliko god da košta. A vani miriše proljeće, taman da se stisnu na tim štandovima i mahune i blitva, i luk svake vrste, i krumpir mlad i onaj malo manje mlad, i jagode koje su i opet nikad ranije rodile i one prve trešnje kojima je teško odoljeti makar razum govori da je rano još za posve valjanu trešnju. A kome to nije dovoljno, evo mu suhomesnatih čudesa što vrebaju iz kojekakvih kućica sa strane, ako već nije na tržnici kupac sa zadatkom da se usredotoči na mesinu, na roštilj, na govedinu za juhu. Red je čak i ispred kioska u kojem se piletina prodaje. Samo, nije to više k’o nekad pa da to gdje je red sugerira da je baš tu roba najbolja. Red je taj dan pred blagdane posvuda, taman da čovjek posumnja da se sigurno statisti neki daju iznajmiti za male pare pa da fingiraju redove i gužve za one naivce koji još uvijek vjeruju da se iza reda kvalitete krije. Ništa nama skupo nije, pekli vi janjetinu blagdansku, ili liječili boli ajngemahtecom. E da, ajngemahtec, juhica koja se pretvorila u mitsko jelo. A nit’ je htjela, nit’ je luk mirisala i jela. Jednostavno se dogodilo.

Retro je naglo in, ta skromna jela naših starih i prastarih odjednom su nam draga toliko da naivci iskreno vjeruju kako tanjur ajngemahteca dijeli dobrog od lošeg kandidata za svaku fotelju. Nostalgija je in i gastrolokalpatriotizam je in toliko da su zakleti ljubitelji soparnika i žestoki zagovornici bučnice spremni provesti svaki u svom rovu i dane i godine dok ne popusti netko pa da onda konačno zajedno mogu blagovati. I neka je zdrava suparništva, ali nešto je poprilično naopako u tom da se mahnito........

© Novi List