U ljeto godine 1984. dobio sam, kao i svi muškarci moje jugoslavenske generacije, razmještaj za obavezno služenje vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Na papiru razmještaj nije zvučao loše. Bio sam raspoređen u Ohrid - lijepi, kupališni grad na jezeru u zapadnoj Makedoniji. Grad je, doduše, bio daleko, ali pokraj tolikih zabiti u kakve sam mogao završiti, turistički grad s restoranima i plažama nije izgledao loše.

Tako sam u ljeto 1984. dospio u kasarnu na sjeveroistočnom obodu makedonskog gradića. Tu sam prvi put upoznao JNA - najokoštaliju, najdogmatskiju i najzaostaliju sastavnicu tadašnjeg u drugim segmentima već podosta moderniziranog društva. Ali, upoznao sam i čovjeka za kojeg nisam tada mogao znati da će ubrzo puniti stranice svih svjetskih novina. Taj se čovjek zvao Ratko Mladić.

Ratko Mladić u tom je trenutku - sad mi to zvuči nestvarno - imao nepune 42 godine. Bio je tada anonimni potpukovnik Jugoslavenske armije i perspektivni zapovjednik ohridskog garnizona. Garnizon uz pogranično turističko jezero nije bio ni osobito važan ni brojan - ali, za nekog u njegovim godinama taj su čin i funkcija značili streloviti uspon. U to doba znao sam samo da je potpukovnik Mladić odnekud iz BiH (preciznije - iz okolice Kalinovika). Govorkalo se da je ratno siroče koje je podigla Jugoslavija. O njegovoj se prošlosti i životu - međutim - znalo malo ili ništa.

U petnaestak mjeseci u ohridskom garnizonu upoznat ću, međutim, ono Mladićevo lice koje će kasnije svi, nažalost upoznati, u ratu. Ono medijski osviještenog psihopata, bezdušnog mizantropa koji savršeno manipulira ljudima i vlastitom slikom.

Mladić je i tada bio sadist. Njegov se sadizam - međutim - nije očitovao u zlostavljanju vojske - vojsci se, štoviše, pokatkad i udvarao. Najviše je mrcvario direktne........

© Jutarnji List