Krug se zatvara, još jedna diktatura u Srbiji u poslednjih 35 godina se bliži kraju. Kao da nam nije bilo dovoljno one prve, koja nam je decu slala da ratuju sa drugom decom iz iste zemlje, koja nam je natovarila sankcije i navukla bombardere nad glavama. Sami smo sebe predali novom diktatoru.

Nakon ere Miloševića suviše je dugo odlagan najavljivani društveni preporod, država je ubila svog jedinog pravog reformatora dr Zorana Đinđića, ljudi koji su se zatekli na vlasti nakon njega i sami su bili iznenađeni otkud oni tu. I eto njega.

Obučavan u radionici Vojislava Šešelja, specijalizovan za poigravanje sa emocijama siromašnog, neobrazovanog, najranjivijeg dela društva, predstavio se kao spasitelj naroda od korumpiranog žutog taloga. Po svemu sudeći, na talasu tog narodnog nezadovoljstva će i otići, u kom pravcu, videćemo. Zavisi dosta i od njega samog, ali sve manje, kako prolazi vreme.

Ova unapređena, 2.0 diktatura, već skoro čitavu godinu drži kao taoce svoje vlasti, čitavu zemlju. Ušla je u obračun sa svojom mladošću, sa akademskom i školskom zajednicom, sa kulturom, sa pravosuđem, sa nezavisnim medijima, sa delovima privrede koji joj se ne pokoravaju. Na koga računa? Na jedan broj svojih građana kojima su dirigovane vesti i šund emisije jedini prozor u svet. Na deo onih koji su dobili posao u državnim službama bez pravih kvalifikacija i stvarne potrebe.

© Danas