Zviždanje predsedniku na Palićkom festivalu
Petak, 18. jul
Prethodne večeri vratio sam se sa Kefalonije.
„Poslednji minut“, sedam dana u „sardinastom“ redu jednosobnih apartmana u prizemlju, jer je potomkinja poželela da vidi kako je to leteti avionom. Ipak, ne može se ni celog života ići u kumovski besplatni smeštaj u starom Kotoru. Valja iskusiti i nešto novo, a na Kefaloniji smo posetili jednu standardnu i jednu jezersku pećinu, obe krajnje upamtljive. Uz to, kada smo otišli da se malo motamo po glavnom gradu insistirao sam i da posetimo obližnji spomenik pripadnicima italijanske divizije Acqui koji su u septembru 1943, nakon Musolinijeve kapitulacije i prestanka okupatorskog statusa, te nekoliko dana sukoba sa nemačkom vojskom, streljani od strane svežeg neprijatelja. Njih pet hiljada je tu skončalo, i dok sam fotografisao spomenik životna saputnica reče: „Znam, hoće da piše kolumnu“. „Možda bih i mogao“, pomislim, dok je moja potreba zapravo potekla iz jednog duga koji sam osetio da se mora vratiti, bar malo. Očigledno ćete o tome uskoro čitati u kolumnističkom tekstu.
U poštanskom sandučetu pronalazim obaveštenje o pokušaju dostavljanja pisma na temu nekakvog saobraćajnog prekršaja koji sam počinio. Pošto sam prilično smiren vozač, pretpostavljam da se radi o posledici legitimisanja koje se desilo 30. juna, nakon šesnaest minuta ćutanja ispred Prve beogradske gimnazije. Saznaću kada se vratim sa Palića i preuzmem pismo u PS Savski Venac.
Subota, 19. jul
Evropski filmski festival Palić ove godine traje pet dana umesto sedam, što je posledica već tradicionalnih nevolja oko finansiranja koje su konačno dobile opipljivost. Prošlog leta je na otvaranju festivala bilo borbeno, i to u mirnodopskom periodu između prethodnih i sadašnjih protesta. Neki mučenik iz ministarstva kulture je tada na polovini svog govora pomenuo predsednikovu zaslužnost za sve što nas okružuje, pa tako i palićki festival, kojom prilikom je iz publike........
© Danas
