Zakovani za dno
Nemoj me pogrešno razumeti, poštovani čitaoče, ali mi teško pada što su nas skoro svi naši susedi prestigli. Teško mi pada zato što znam da su svoj uspeh pošteno zaslužili. Težili su jasnom cilju, koračali pravo k njemu i dostigli ga. Hteli su uređenu i demokratsku zemlju i ostvarili su je.
Gledam kako su protekli parlamentarni izbori u Sloveniji. Bez obzira na pritužbe i zamerke, to je bio primer istinskih i slobodnih izbora. Okončali su se pata-kartama između dve dominantne partije. Jedne umereno leve i druge desno-populističke. Uz to, još nekoliko stranaka specifičnih obeležja sa znatno manjim uporištem u biračkom telu.
Koliko smo mi, ovde u Srbiji, daleko od ovakvog dostignuća? Kilometrima, miljama, svetlosnim godinama…
Daleko smo stoga što iskreno nećemo drugačije. Što lutamo i tumaramo bespućima stvarnosti, udarajući u bedeme zabluda kojima smo opasali sebe. I svoje živote. I svoju svest.
Slovenci su onomad bili lojalni Jugosloveni. Od 1918. do samog kraja. NJima se separatizam ne bi mogao spočitati osim u krajnjoj malicioznosti. Ali, kad je taj jugoslovenski okvir postao prepreka njihovoj nacionalnoj i čovečanskoj emancipaciji odlučili su da ga napuste. Prvo Savez komunista Jugoslavije, ubrzo i samu Jugoslaviju.
Pošli su evropskim putem bez zazora i oklevanja, pristupili Evropskoj uniji, izvršili mirnu tranziciju iz jednopartizma u višestranačje, iz ideološke autoritarnosti u delotvornu slobodoumnost. Promišljeno, postupno, strpljivo. Kod njih nije bilo kataklizmičnih lomova, pogibeljnih suprotnosti, međusobnog potiranja. Svi su Slovenci želeli isto: Evropu i demokratiju.
Može li šut protiv rogatog?
Može li šut protiv rogatog?
Alal im vera. Ovo kažem od srca. Alal im vera.
Danas mnogi Srbi odlaze u Sloveniju u emigraciju ili u pečalbu. Slovenija je, u našim suznim očima, postala poželjno mesto za život. Tamo se odlazi na rad ili na studije. Tamo se ostaje zanavek ili se povremeno vraća kući. Kako god, Slovenija je za nas nedostižni Zapad.
Bilo je ovde sumanutih umova koji su silom........
