U mom rodnom gradu, koji Banjaluka zove “političko Sarajevo”, ne prođe niti jedan dan, a da u javnosti “političko Sarajevo” ne kritikuje “političku Banjaluku”. I obratno, naravno. To se zove moderni način ratovanja bez oružja. Koliko se samo vremena, energije i iracionalnosti neumorno potroši u Bosni i Hercegovini da se pokaže i dokaže koliko smo različiti, drukčiji i nepomirljivi. Hladni rat na naš način, po principu “ćeraćemo se još”. Jedno od tih tjeranja je međunarodno lobiranje.

Već dugo se u SAD odvija takmičenje naših lobista ko će više i bolje lobirati kod američkih zvaničnika. S vremena na vrijeme čuli bismo kako je neko nešto lobirao, ali nije to bilo ni masovno ni značajno. Ali otkad je Milorad Dodik zapostavio Rusiju i okrenuo se ka Americi, ovo takmičenje prerasta u mrtvu trku. Kad je shvatio da su mu Rusi i Putin dragocjeni da pobijedi na izborima, ali da ne daju pare i nisu dovoljni da Dodik sačuva vlast i da to mogu samo Amerikanci, Dodik se odlučio da ponovo zavuče ruku u narodni novčanik.

Ne pitajući koliko šta košta, za svoje vlastito dobro, a na štetu građana, namjerio je najprije kupiti skidanje sankcija u Americi, a onda se ponuditi starim saveznicima kao pouzdan partner koji će im sve dati za očuvanje vlasti. Ko se još sjeća vremena kad je Dodik vulgarno vrijeđao izvjesnog Majkla Marfija i njegovu zemlju!? A onda u Banjaluku stigne sin američkog predsjednika.

Velika je stvar kad sin američkog predsjednika dođe negdje u posjetu. Da je sreće, koje nema i neće je nikad biti, svi naši lobisti mogli su zajednički lobirati da Tramp junior dođe u posjetu Bosni i Hercegovini. Pa da se program dobro pripremi i konkretno utvrde polja saradnje i eventualnog investiranja u našu zemlju.

To bi bio opšti uspjeh i velika potencijalna korist za sve. Ali mi to jednostavno ne znamo napraviti, niti želimo, pa se posjeta mladog Donalda Trampa ograničila na Banjaluku u sklopu politike „ćeranja“.

Zato ovu posjetu Banjaluci mladog Donalda i njegove vjerenice visokog rasta ne treba doživljavati kao posjetu jednog ozbiljnog biznismena koji ima konkretne poslovne ideje i planove, zahvaljujući kojima bi cijela Bosna i Hercegovina mogla imati koristi. Treba je posmatrati kao posjetu koja se, nažalost, uklapa u dvije destruktivne tendencije u našem političkom životu. Prva je želja da se impresionira i obmane naivni narod, a druga da se “mrskom neprijatelju” iz drugog entiteta dokaže kako smo mi bolji od njih, a ne obratno.

Kad Dodik uđe u Bijelu kuću, onda druga strana uzme kopiju Hagade i ode u Vašington. U brzini se ne stignu javiti Zemaljskom muzeju, a sretni Konaković slavodobitno javi da je u toku noći neutralisano sve ono što je Dodik dotad radio. A onda Mile, preko sina, dobije sina od velikog oca, koji nosi isti MAGA kačket kao Mile. Čekamo novi odgovor Sarajeva.

Osim ove standardne prirode lobiranja u inostranstvu, čini mi se da postoji i još jedan razlog za poziv. Lako je bilo primijetiti da prvi put u centru pažnje nije bio Milorad Dodik već njegov sin. Za razliku od Siniše Karana, kojeg će Dodik u svakoj prilici staviti u drugi plan, Dodik je namjerno isturio sina u prvi plan, jer on je, tobože, budućnost familije i partije, a time i vlasti u Republici Srpskoj. Ovom posjetom mnogo je više porastao rejting Igoru nego Miloradu, ali to ocu nimalo ne smeta. Sve uvijek ide onako kako Mile želi, a nikad onako kako odgovara narodu, jer on je bio i ostao najmanje bitan. A sa ljudima koji ga vode biće uvijek gubitnik. Republika Srpska je privatno preduzeće u kojoj vlasnik preduzeća uzima svu dobit, a svu štetu prebacuje na narod.

Ova predstava za javnost, sa lošim glumcima koji uzimaju velike honorare, predstava koja se može igrati samo u primitivnom, naivnom i nesrećnom svijetu, mogla bi biti i komična zbog svoje izvještačenosti i snobizma, da se u njoj nije onako često govorilo o hrišćanstvu kao spasu od nečega neimenovanog, iako se zna o čemu se radi. I veliki i mali Tramp očito se igraju vatrom, a naši prevaranti im aplaudiraju i snishodljivo smješkaju.

Sreća da je posjeta bila kratka i nesadržajna. Žali Bože bačenih para, ovih dosad i onih koje će se ponovo bacati, jer naši ljuti rivali neće prestati u Vašingtonu nastupati kao dva neprijateljska tima koja se ne žele ni o čemu dogovoriti. To će velikim silama jednog dana biti povod da iz ladica sudbine malih naroda izvuku plan o podjeli naše zemlje.

© BUKA Magazin