Dok su u nekim četvrtima gradova ljudi izlazili na ulice s portretima ubijenih režimskih vođa kao mučenicima, palili svijeće i uzvikivali parole protiv SAD-a i Izraela, u drugima, ali i u dijaspori, tisuće su slavile – čule su se sirene automobila, ljudi su plesali, nosili slike žrtava gušenja nedavnih prosvjeda i slali poruke o “kraju jednog doba”.

Snimke istovremenog žalovanja i slavlja otvorile su pitanje – što većina Iranaca zapravo želi, demokraciju ili teokraciju.

Ljudi koji su imali prilike posjetiti Iran na način koji nije sasvim tipično turistički i pritom su upoznali živote Iranaca izbliza, osobito u urbanim sredinama, uglavnom govore o tome da ta zemlja živi u trajnoj napetosti između javne i privatne sfere. U javnosti se poštuju pravila teokratske države – kodeks odijevanja, zabrana alkohola, kontrola miješanih okupljanja i oprez u političkom govoru.

U privatnosti stanova i kuća, živi se drukčije – priređuju se kućne zabave na kojima se sluša zapadnjačka glazba, pije se alkohol nabavljen na crnom tržištu i vode se razgovori o politici bez cenzure.

O takvoj podvojenosti govore i dobri poznavatelji Irana iznutra, mahom disidenti.

Jedna od poznatijih je Azar Nafisi, iransko-američka književna teoretičarka i spisateljica. Ona se školovala na zapadu da bi potom predavala na više sveučilišta u Iranu. No ondje je došla u sukob s režimom, među ostalim, zato što se nije pridržavala strogih vjerskih pravila o odijevanju. Konačno je 1997. za stalno odselila u SAD u kojem je objavila svoju memoarsku knjigu “Reading Lolita in Tehran”. U njoj je opisala svoje tajne književne susrete sa studenticama u Teheranu kao “mikrosvijet” iza zatvorenih vrata – prostor u kojem se čitanjem i raspravama o zapadnoj književnosti čuvao osobni identitet i stvarao oblik tihog........

© BUKA Magazin