A onda je na pozornicu izašla Josipa Lisac, od čega je nastao viralni insert na društvenim mrežama i širom interneta, koji je proslavio Večernjakovu ružu. Ništa ove godine nije toliko razglasilo i na algoritmima, u klikovima i po raznim brbljaonicama, na koje oglašivači polažu najveću pažnju, nije toliko raščulo ovu medijsko-estradnu priredbu kao kratki improvizirani stand up nastup te vječne hrvatske pjevačice. Pritom, da je upitati sve te žive organizme koji sad oko toga klikaju, gaču, ćurliču i kokodaču što je to, zapravo, Josipa rekla, malo je vjerojatno da bi bilo ikog tko je razumio. Žena je, naime, najprije bila ironična, a onda je prešla na razjedajući i pustošeći cinizam, a živi organizmi s društvenih mreža, s TikToka i s interneta ne kontaju ironiju i cinizam, pa će u riječima Josipe Lisac stvarni smisao i sadržaj prepoznati onoga dana kad Ćipe i Marin Miletić na karti svijeta pronađu Iran. Koncept prema kojem netko govori nešto što je suprotno značenju riječi koje pritom izgovara, tim živim organizmima, koji se u rubrikama komentari i reakcije mrijeste poput vodozemaca po žabokrečini, u toj je mjeri nerazumljiv da je u današnjoj Hrvatskoj tajna ironije poznata samo još malobrojnim poznavateljima koncepta mišljenja.

Pa što je onda Josipu Lisac s njezinim briljantnim istupom na razmeđima ironije i cinizma učinilo viralnom? Naravno, njezina poza! Živi organizmi na tu pozu reagiraju instinktivno. Kao dojenčad koja se smiju kad im se tetke i strine belje u facu, premda niti vide, niti razumiju što im se to pred nosom zbiva. Za njih je privlačnost Josipine poze u njezinom šarenilu i u ceremonijalnosti, u visokostiliziranom nastupu koji bi i oni sami rado oponašali. Jednako kao što je Josipa Lisac odvajkada omiljeni predložak za javne nastupe uglavnom nedarovitih hrvatskih imitatora, i to naročito muških, koji pokušavaju iskoračiti prema drugome spolu tako što se transformiraju u Josipu Lisac. Ili u svoju oskudnu, nakinđurenu i otužno praznu protusliku Josipe Lisac. Naravno, dobro je sve dok ne zapjevaju. Jer ti nesretnici i pokoja nesretnica u pravilu nemaju ni sluha, ni glasa, pa dahću i ubilački se krevelje, što njihove bližnje dovodi do dojma da su baš........

© BUKA Magazin