U najvećem povratničkom naselju u Bosni i Hercegovini, gdje se prema dostupnim podacima vratilo oko 8.000 do 8.500 ljudi nakon rata, praznik ima težinu koja prelazi vjerski okvir. On je ovdje i društveni marker, i dokaz opstanka, i tihi podsjetnik na godine kada je sve bilo prekinuto…

Janja se tokom Bajrama ne budi uz ezan. Budi se mnogo ranije, u onom tankom, gotovo nevidljivom času kada se jedna po jedna pale kuće u glavnoj ulici. Najprije kod starih ljudi koji više ne spavaju čvrsto, zatim u domovima gdje su djeca stigla iz Njemačke ili Austrije pa se zbog uzbuđenja ionako niko nije sasvim ni odmorio.

Iz kuhinja izlazi miris rastopljenog masla, pečenog mesa i prve jutarnje kafe. Negdje zalaje pas. Negdje se čuje lupanje gepeka automobila sa stranim tablicama. Negdje dječiji glas pita majku gdje su nove cipele za džamiju. I tada Janja ponovo postane ono što je nekada bila, mjesto  puno ljudi, puno života.Mjesto u kojem se nije živjelo između dva aerodroma. Jer ostatak godine ova varoš na rubu Bijeljine uglavnom izgleda kao mjesto koje čeka. Čeka da se neko vrati iz dijaspore. Čeka da djeca nazovu iz Beča. Čeka da otkupna cijena paprike bude barem dovoljno dobra da pokrije troškove sjetve. Čeka da Drina ne poplavi njive. Čeka neku vrstu sigurnosti koja u Bosni i Hercegovini već dugo ne dolazi.

” Kurban-bajram je, standardno, u muslimanskom svijetu, ono čim se ujutro dođe iz džamije, završi se klanjanje bajram-namaza, tada se pristupa klanju kurbana. I poruka, sama simbolika ovog Bajrama je žrtva. I hvala Bogu, kod nas u Janji standardno ta bajramska atmosfera se baš osjeti . Ujutro, čim smo izašli iz džamije, kod nas su baš vrvjeli traktori, auta, kombiji i tako neko vozi kravu, neko ovna, ovce i tako dalje za kurban. Osjeti se u zraku ta atmosfera i hvala Bogu veselo je , živo je. Vratili smo se, živimo, borimo se. Nigdje nije sjajno da........

© BUKA Magazin