Bila je srijeda. Negdje oko podneva.Slađan me zove.“Hajro, jebiga.”To je njegov uvod kad su loše vijesti. Bez pozdrava, bez uvoda. Samo ta dva sloga i čovjek odmah zna da nešto nije u redu.“Algoritam me bacio sedam dana iza tebe za biometriju. Moram priority vizu.”Tišina.Ne ona dramatična iz filmova. Nego ona računska — dok u glavi sabiraš cifre koje ne želiš sabirati.

Redovna viza: 650 KM po osobi. Nas dvojica: 1.300 KM.Slađanov prioritet da ne zakasni: još 1.100 KM.Karte Zagreb–London, povratne: 400 KM po osobi. Još 800 KM.Autobus Tešanj–Zagreb i nazad, za obojicu: dio računa koji ne stane u jednu rubriku.Povratne autobuske karte London Stansted–Cardiff Sofia Garden, s presjedanjem na London Victoria: još 650 KM za nas dvojicu.Dvije noći u hotelu Leonardo u centru Cardiffa: 800 KM.

Tri prosječne bosanske plate. Da dvojica novinara odu snimiti dokumentarac o svojoj reprezentaciji. U zemlji koja je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU. U zemlji koja čeka na vizu za Evropu kao da je kriva za nešto.

“Platit ću ti priority,” rekoh.“Nisi morao.”“Jesam. Bez tebe sam samo turista s mobitelom.”

Ko je Slađan Jovanović? Čovjek koji nosi kameru iza mene 25 godina. Koji je snimao za Haški tribunal. Koji je radio direktne prijenose ABA lige — tada se zvala Goodyear liga, ili tako nešto, svejedno, košarkaška lopta je bila ista — i Reprezentacije u Portugalu. Koji je sa mnom prošao kroz istraživačke priče za news i dokumentarni program, kroz TV spotove i animacije, kroz radio džinglove rađene u saradnji s premium spikerom iz Zagreba i čovjeka iz Beograda koji radi postprodukciju i specijalne efekte za filmove i serije Dragana Bjelogrlića… Koji zna napamet kako dišem između dva kadra, kada da stane i kada da nastavi.

To se ne uči. To se nosi od rođenja ili se ne nosi nikad.

Algoritmu je on samo red u bazi podataka. Sedam dana iza mene.

Ono što algoritam nije znao — i što ja nisam znao dok nismo već bili na putu — jest da je Slađan krenuo na ovo putovanje dok su mu nepokretnu mamu vozili u bolnicu u Doboju.

Cijelo vrijeme boravka u Cardiffu, između kadrova, između setova opreme, između utakmice i hodanja do hotela — telefonom je koordinirao. Organizirao. Provjeravao. Bio prisutan na 2.170 kilometara udaljenosti, kao da sjedi pored nje.

Nismo o tome puno govorili. Nije ni tražio da govorimo.

Samo sam vidio, ponekad, između dva kadra, kako gleda u ekran telefona. Sekunda. Dvije. Pa diže kameru.

Dvadeset pet godina zajedno. Znaš šta ne pitaš.

Nismo tražili azil. Nismo bježali. Idemo na fudbal.

Godina je 1994. Uređivao sam Našu Bosnu na papiru za mesare. Nije bilo struje. Nije bilo mira. Ali nisam tražio dozvolu da postojimo.

Cardiff, 26. mart 2026.

Westgate Street. Podne.

Pubovi otvoreni od jutra. Crvene........

© BUKA Magazin