To je dokaz postojanja

Craig Bellamy, selektor Reprezentacije Velsa,  uradio je nešto što nijedan selektor nije dužan uraditi. Prije utakmice, dok je stručni štab analizirao pressing i postavku, on je sjeo i gledao – bosanske ratne dokumentarce. Nije tražio taktiku. Tražio je odgovor na jedno pitanje: ko su ti ljudi?

Kad je Bosna izjednačila u 86. minuti — Džeko, četrdeset godina, uzdiže se između dva velška igrača kao da ga je gravitacija privremeno zaboravila — i pobijedila na penalima, velški selektor je govorio bez gorčine.

“Srce me boli,” rekao je. A onda: “Sunce će izaći. I gledat ću kako izlazi. Pa odmah — kako ići ponovo?”

To nije jezik poraza. To je jezik čovjeka koji je razumio šta je gledao.

Vels (Wales) i Bosna nisu slučajna ogledala. Velški jezik bio je vijekovima potiskivan kroz kaznu zvanu Welsh Not — drvena pločica obješena oko vrata djeteta koje progovori maternji jezik u školi. Engleski sistem nije zabranio jezik direktno. Napravio je nešto gore: učinio ga je beskorisnim. Ali jezik je preživio u kuhinji, u pjesmi, u psovci, u šapatu. I Football Association of Wales, osnovan 1876, jedan je od četiri saveza koji su pisali pravila fudbala za cijeli svijet. Narod kojemu su govorili da ne postoji danas odlučuje kako se igra.

Bellamy to nosi u sebi. Nije čudo što je gledao bosanske ratne dokumentarce.

U istom trenutku, u svlačionici u Bergamu, talijanskog igrača Federica Dimarcu snimile su RAI kamere dok slavi stisnute pesnice. Italija je upravo pobijedila Sjevernu Irsku. Doznali su da će im protivnik u finalu biti Bosna —........

© BUKA Magazin