Novo istraživanje pokazuje kako prosječni, frustrirani i karijerno blokirani službenici mogu postati idealan oslonac za autoritarne lidere.

Ni najmoćniji autokrati ne mogu vladati sami.

Vladimir Putin u Rusiji oslanja se na krug odabranih oligarha. U Iranu moć režima čuvaju Revolucionarna garda i njeni poslovni saveznici. Viktor Orban je Mađarsku pretvorio u “izbornu autokratiju” uz pomoć nekoliko ključnih sudija, političkih izvršilaca i njemu bliskih tajkuna.

Ali da bi se moć stvarno konsolidovala i održavala, autoritarnim liderima nije dovoljna samo elita. Potrebna im je mnogo šira mreža ljudi nižeg i srednjeg nivoa: vojnih oficira, tajnih policajaca, činovnika, birokrata i službenika koji svakodnevno obavljaju prljavi posao režima.

Istraživači su se dugo bavili pitanjem zašto elite ostaju lojalne autoritarnim vođama. Mnogo manje pažnje posvećivano je onima ispod njih – ljudima koji nisu u vrhu, ali bez kojih nijedan autoritarni sistem ne bi mogao funkcionisati. U nedostatku podataka, često se pretpostavljalo da takvi ljudi pristaju na poslušnost zbog ideološkog fanatizma, straha od progona ili kombinacije ta dva motiva.

Novo istraživanje, zasnovano na izuzetno bogatom skupu podataka iz argentinskog “Prljavog rata” sedamdesetih i osamdesetih godina, nudi drugačije objašnjenje.

Pokazuje se da karijerni pritisci poznati gotovo svakom zaposlenom čovjeku – želja da se oživi zaustavljena karijera, dobije unapređenje ili izbjegne profesionalni neuspjeh – mogu biti dovoljni da službenici prekrše profesionalne obaveze, osnovne društvene norme, pa čak i temeljna moralna pravila.

Ljudi koji donose takve odluke, sugeriše istraživanje, nisu nužno ekstremisti niti žrtve sistema. Često su to tek prosječni radnici koji traže način da napreduju.

Knjiga “Making a Career in Dictatorship” dvojice njemačkih politologa, Adama Scharpfa i Christiana Glassela, mogla bi se opisati kao spoj ideje Hanne Arendt o “banalnosti zla” i priručnika poslovne škole o tome kako izvući maksimum iz loših radnika.

Njihova detaljna studija argentinske vojske u periodu vojnih udara i prisilnih nestanaka pokazala je da su loši kadrovi – oni koje autori nazivaju “karijerno pritisnutim pojedincima” – činili važan dio tajne policije.

Rad u toj službi omogućavao im je da zaobiđu redovnu vojnu hijerarhiju i sistem napredovanja. Kroz taj zaobilazni put mogli su doći do unapređenja, boljih plata, dužih karijera i većih penzija – do svega onoga što u normalnom sistemu vjerovatno nikada ne bi postigli.

Drugim riječima, budućim autokratama nisu uvijek potrebni ideološki fanatici, ekstremne nagrade ili brutalne kazne kako bi sproveli svoju volju. Dovoljno je da pronađu idealnu radnu snagu: frustrirane i prosječne.

Podaci o mediokritetima

Priča o istraživanju počela je gotovo slučajno. Dok je kao mladi doktorand boravio u Buenos Airesu, Adam Scharpf razgovarao je s jednim vladinim službenikom koji mu je, usput, rekao da su obavještajci koji su tokom vojne diktature obavljali najgore poslove bili “u suštini idioti”.

Scharpf je isprva mislio da je riječ o uvredi. Kasnije je shvatio da je sagovornik to........

© BUKA Magazin