Uvijek se radi o nečemu jednostavnom, kada ljudska kreativnost bude stjerana u okvire. Samo tada ljudski um pokušava pronaći alternativno rješenje. Vi se sjećate legendarne svemirske utrke 1960-ih godina, koja je rezultirala prvim ljudskim koracima na nekom kamenu u Svemiru osim naše Zemlje. Prvim, i posljednjim.

Nakon što se pokazalo da su Sjedinjene Države sposobne nadmašiti tada nadmoćnijeg takmaca, Sovjetski Savez, priča o istraživanju našeg svemirskog susjedstva je sve samo ne zamrla, ali definitivno nije daleko otišla smjesta. Sedamdesetih godina su nastali epski filmovi o putovanju u Svemir jer smo bili uvjereni da je to to, Mjesec je samo prva stepenica ka univerzalno ljudskom univerzumu... Ispostavilo se da nas to više ne zanima. Gagarin je bio prvi u Svemiru, Lunohod je bio prvi dron, Armstrong je bio prvi na Mjesecu... i dalje totalno nebitno.

Posljednjih godina ponovno se uvodimo u novu utrku u kojoj se kolektivni čovjek Zapada osjetio ugrožen od nove supersile s Istoka, ovog puta Kine, i krećemo u novu svemirsku misiju. Ovog puta se nadam da će Amerikanci izgubiti, jer u protivnom ćemo ponovno stati na zabijanju zastava i 'aj zdra'o.

Gasila se Juga, palila se Kina

Kolektivni čovjek Zapada je generalno alergičan na napredak bilo koga osim njih. Kada je bivša Jugoslavija bila u industrijskom uzletu, dovoljno sposobna da se osamostali iz njihovog dobrotvornog zagrljaja, dovoljno hrabra da progovori o vlastitim propustima novim Ustavom, urušili su je kolektivni Zapadnjaci mućkanjem oko valuta 1978. godine. Nakon toga, ponor Jugoslavije bio je jednostavno nezaustavljiv, gladan sitom ne vjeruje i tu su se rodile razne 'velike' ideje.

Kada se Kina 1980-ih godina počela industrijski razvijati naglo, gotovo iščupana iz vlastitog siromaštva, nije smetala Zapadu, bio je to spas za Zapad, novci lopatom, a za ništa. Kada se 2010-ih i kasnije, ta sada obrazovana Kina počela zanimati za svjetski poredak i ravnopravnu razmjenu bogatstva, postala je problem. Prvo Europi, a evo posljednjih deset godina Sjedinjene Države još samo nisu zaratile s njima.

Kriza je toliko uznemirila kolektivnog čovjeka, da je totalno nebitno što će patiti tek oslobođene od jarma komunizma zemlje istočne Europe, ja ne znam ima li danas ijedna nacija iz 'istočne' Europe koja je po volji Zapadu – Fico je recimo, zločesti dečko, bok uz bok Orbanu, pa je onda i Poljska zaostala i zatucana, stalno im nešto guraju čisto radi provokacije. Zapadni Balkan je ostao zakopan duboko u podzemlju još od te kobne 1978. godine i devalvacije dolara, a oni koji se malo i koprcaju, podmetnu im Europi pogodne Vučiće i Plenkoviće, podmetnu im podjelu na naprednjake i napredne, na tonsonovce i kekinovce, uglavnom na ovce...

Čitao se Lorca, palio se Kant

No kažem, svaki put kad se neki čovjek našao sputan, bilo obični bilo kolektivni, došlo se do nekih radikalnih iskoraka i napretka. Ako ne vjerujete, samo pogledajte. Prvi svjetski rat donio je mehanizaciju i rovove. Drugi svjetski rat već je imao moćne zrakoplove i tenkove. Ratovi koji su imali potencijal da se pretvore u Treći svjetski donijeli su satelite, nuklearno oružje... onda smo na kratko mislili da je došao konačno svjetski mir. Sada imamo robote ratnike, dronove kako na nebu tako i na zemlji. Utrka za Mjesec je ponovno krenula, prvo poglavlje ide uživo upravo ovih dana, misija Artemis.

Mi ovdje lokalno također smo se suočili s vlastitim problemima. Jasno je da oligarsi koji vladaju Bosnom i Hercegovinom posljednjih tri desetljeća više nemaju ideja – ono na čemu su nas držali u nacionalnim torovima zavađene je iscurilo, od nas su digli ruke i Sjedinjene Države i Unija, a oni koji su financirali naše oligarhe svojom sirotinjom odoše u treće zemlje kao migranti. Bosna i Hercegovina u samo 30 godina prepolovila se, i sada bilo kakav pokušaj da se nešto ovdje napravi znači dovođenje nekih novih siromašnih lakovjernika, čitaj ovaca.

I sada je konačno nastupila i lokalna kriza. Već pet dana uzastopno jedna te ista vijest se provlači kroz medije – što je Milorad Dodik rekao i napravio u SAD-u. Ne sjećam se da je ikad dejtonska BiH bila u ovakvoj krizi, da jedna te ista floskula pali već tjedan dana šupljaka. Doslovce se ništa ne događa. A još je izborna godina, hej!

Ako ne znaš kud ćeš krenut'

I onda se sjeti mostarski izumitelj toplih ljudskih, lijepih mostarskih priča... Baš kako njegova struka i nalaže, kada se mi'ur začepi, uguraš kateter. Ugura lik kateter u zagrebačku ulicu nakon što je vlastitom procjenom i bez konzultacija s liječničkim kolegijem učinio mostarsku štetnicu na lijepoj mostarskoj priči između dva bivša greblja, od Lakišića do Partize. Čep je, logično, nastao na oba kraja začepljenog prometnog kanala, da ne kažem uretre. I odluči se kolektivni čovjek-načelnik za epsko rješenje.

Uvede lik trosmjernu ulicu, kvantnu. Jer kao što je Zagreb kvantni grad koji istodobno slavi Josipa Broza i Franju Tuđmana i Marka Perkovića, dok ne promatraš Zagreb, ne znaš u kojem je stanju gradska kvantna struna, ne znaš je li Vjesnik izgorio ili samo morao skočiti dolje, tako i Zagrebačka ulica u Mostaru, istodobno je i jednosmjerna i dvosmjerna i parkiralište. Dok je ne gledaš, ona je u sva tri ta stanja sasvim uspješno, ali čim joj se okreneš, čim probaš osmotriti njezino kvantno stanje, ona se zaćepi.

Genijalno! Ovo rješenje će biti upisano u povijest kao najbolje rješenje ikad, još od otkrića vatre. Znači, tko je izmislio kotač, glup je, jer da ulica može ići naprijed-natrag, lijevo-desno, gore-dolje i u oba pravca kroz vrijeme, to je dosad uspjelo samo jednom lijepom kolektivnom čovjeku. Jer pazi, mostarska štetnica je pješačka, ali njome mogu ići automobili, ona je parkiralište, ali i zabranjeno prometovanje istodobno, na nju se nastavlja Zagrebačka ulica koja je istodobno i za dom i za Tita, iznad prostora i vremena, u kojoj možeš ići kako hoćeš i ostaviti automobil kako hoćeš, koja će olakšati promet između mostarske hitne i mostarskog CUM-a na način da će automobili na Rondou ući u portal kroz vrijeme i prostor i izići kod Partize, koja je spomenik, ali je i parkiralište, koja je biskupska glavica, ali je i mjesto za grafite.

Smijte se vi koliko hoćete, ja vam kažem da će ovaj mali korak Službi Grada biti veliki za čovječanstvo, a pogotovo Grad za pješaka pokojnog Ljube. Sjećate li se još Grada za pješaka? Pješak je čovjek koji ne može autom.

P.S. Šta ste stvarno mislili da ću pisati o nekom epohalnom svjetskom problemu pored ovako dobrog materijala za zafrkanciju?! Nema ovo niđe. Samo kod nas.

© Bljesak.info