Konačno je došlo vrijeme da i ja mogu pisati o nogometu, tj. o fudbalu. Znam da ja o kolektivnim sportovima ne bih trebao pisati, ne jer imam dvije lijeve noge (jednako i ruke), nego jer jednostavno ne pratim klupske sportove pa sam najčešće slabo upućen u to tko je odlučujuće ime u kojim okolnostima. Ali ni ja vama ne prigovaram zbog nepoznavanja Formule 1 ili Endurancea ili Nascara ili Indy Cara. No, postoje ti rituali koji su čak i onima koji ne prate klupska natjecanja zanimljivi, tako recimo, mnogi od nas uredno pratimo Olimpijske igre. U tu istu kategoriju spada i Mundijal, to više nije klupski nogomet.

Nekad su u pitanju bili amateri i poluprofesionalci, to dok sam ja odrastao, ali i danas je to ad hoc sastavljen tim profesionalaca, koji tek povremeno igraju zajedno, i uvijek je osvježavajuće iskustvo gledati što je koja zemlja pripremila za veliko natjecanje.

I zato, nemojte prigovarati što mi koji nismo 'u sportu' pratimo i komentiramo, da, mi smo svakako posljednjih mjeseci dovoljno pratili i spremali gradivo, i možemo izići na ispit jednako kao i vi. Baš kao na fakultetu, jednako ispitu pristupaju i kampanjci i ovi redoviti (m)učenici.

Zanemarimo to što moja žena prati razne sportove, zbog čega i imamo Arenu. A ja, kad ona već gleda, nije da nemam oči i uši. No mene zanima nešto drugo.

Kako se određeno društvo reflektira na nogometni stil igre, na pristup sportu, na navijanje, na suze i smijeh. Počnimo od osnovnoga. Mi se svi osjećamo uvrijeđeno što su Amerikanci de facto unijeli četiri četvrtine, ovim svojim dehidracijskim pauzama, mada meni nije jasno kakva je potreba za istim u Kanadi ljeti, taman fino vrijeme kao u nas u ožujku. Također, na dosta utakmica čak sam vidio da kiša pada sve do par sati prije utakmice, a u tom slučaju vrućina nije problem, možda malo sparina. Ali takvi su uvjeti u Francuskoj i Njemačkoj čitavo ljeto.

Uglavnom, Amerikanci su tamo 1994. zadnji put imali Mundijal. Zanimljivo, dobro se sjećam noćnih utakmica, kao i činjenice da nije bilo ovih... Imao sam Philips televizor u sobi, tamo negdje s početka 1980-ih, u boji, ali su se kanali, njih 12 ukupno, namještali polugicama u ladici, i morao si imati prilično mirne prste za potrefiti idealnu sliku. I to je tako gorilo svu noć, smanjeno dokle se moglo........

© Bljesak.info