Kada bi evo sada, sutra, za osam dana, nekom kretenu palo na pamet da u tuzlanskom prigradskom naselju Husino sruši spomenik pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane, u roku momentalno bi reagirali Dragan Čović, Hrvatska demokratska zajednica, vascijeli Hrvatski narodni sabor, Slaven Raguž, Ilija Cvitanović, dva-tri biskupa minimalno i, zašto da ne, gradonačelnik Mostara, Mario Kordić. Nikome od njih, naravno, ništa, baš ništa ne bi značilo objašnjenje prema kojem su križ, ploča sa imenima poginulih i još malo betona uokolo pretvoreni u građevinski otpad, jer se, eto, mora napraviti kružni tok, proširiti put, montirati parking ili ringišpil.

Sve i da se na tom i samo tom mjestu mora napraviti kružni tok, proširiti put ili montirati parking, u tome opet ne bi bilo nikakvog opravdanja za anticivilizacijski čin. Nisu, naime, svi spomenici toliki da ih se ne može u kompletu premjestiti, kao što se niti jednom - osim ako nije podignut u znak sjećanja na presuđene ratne zločince, dokazane masovne ubojice i neupitne manijake - ne prilazi onako kako se u Hrvatskoj i za premijerskog mandata Ive Sanadera prišlo Juri Francetiću od čvrstog materijala: bagerima i drugom građevinskom mehanizacijom.

Pored stadiona pod Bijelim brijegom stajao je od 1972. godine spomenik podignut u znak sjećanja na sedamdeset i sedam igrača i sportskih radnika Fudbalskog kluba „Velež“, poginulih u Narodnooslobodilačkoj borbi tokom Drugog svjetskog rata. Od prvih dana januara ili........

© Bljesak.info