Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine je porazom od selekcije Amerike završila nastup na Svjetskom prvenstvu na kojem samu sebe nije očekivala.

Ovaj se tim, čulo se oko 500 puta od zeničke pobjede nad Italijom, sprema za nastupu na Euru 2028., pa je odlazak u Kanadu, Meksiko i SAD bio dobrodošlo skretanje, lijepa prilika za zaraditi još ljepše pare Fudbalskom savezu, odlična provjera trenutnih igračkih mogućnosti i psiholoških granica, ali i povod da se o stadionskoj groznici i njenoj vezi sa životom izvan tribina progovori prilagođavanjem činjenica pustim željama.

Istina, utakmice Zmajeva jesu potvrdile postojanje paralelne bosanskohercegovačke stvarnosti u kojoj, konačno, međunarodna fudbalska takmičenja nisu povod poput za vojne vježbe s hladnim oružjem i u kojoj dva od tri konstitutivna naroda ne likuju zbog poraza Bosne i Hercegovine. U toj, paralelnoj stvarnosti, većina Hrvata u BiH i dalje prvo navija za Hrvatsku, a većina Srba za Srbiju, ali im ni pobjede Bosne i Hercegovine nisu mrske.

Sve je, ako ne navlas isto, onda jako blizu onome što je u programu BHRT-a izjavio Nebojša Vukanović i dobio tarabu od voditelja, iako je riječ o ozbiljnoj promjeni načina razmišljanja u zemlji o kojoj njen fudbalski tim zapravo ne govori ništa.

Sve se ozbiljne stvari na ovom svijetu, napisali smo to više puta, mogu porediti s nogometom, ali od tih poređenja nikakve koristi nema ukoliko se činjenice ignoriraju zarad naivnih očekivanja.

''Dejtonski mirovni sporazum okončao je rat 1995. godine, ali je istovremeno ugradio etnicitet kao osnovni princip političkog sistema. Taj kompromis je osigurao mir. Međutim, vremenom je nagradio političare koji vlast traže na osnovu........

© Bljesak.info