Neke davne, predratne godine, tadašnji urednik Yutela, danas vremešni putopisac Hrvatske televizije, Goran Milić, je anketirao građane New Yorka koje je pitao šta je Jugoslavija. Odgovori su, ako ne svi, onda većina, pokazali koliko Amerikanci pojma nemaju o zemlji čiji će krvavi raspad malo kasnije gledati na CNN-u. Jedan od najpamtljivijih bio je onaj da je Jugoslavija: pašteta!

Ne bi se, međutim, građani Federacije proslavili ako bi ih koliko danas neko s mikrofon pitao šta je u nedjelju, osmog februara, dakle prekosutra.

Oni što vole loš fudbal bi mogli reći da u nedjelju igraju ''Posušje'' i ''Željo''. Ljubitelji vrhunskog nogometa bi, vrlo vjerovatno, naveli susret ''Liverpoola'' i ''Manchester Cityja'' ili ''Juventusa'' i ''Lazija'', odnosno ''Bayerna'' i ''Hoffenheima''. Neko bi se, moguće je, sjetio da mu je baš u nedjelju tetki rođendan, godišnjica braka, ravno osam godina od loma potkoljenice…

U nedjelju, osmog februara/veljače, u Republici Srpskoj će se ponoviti predsjednički izbori na nevjerovatnih 136 (slovima: stotinu trideset i šest) biračkih mjesta u 17 izbornih jedinica u kojima pravo glasa ima, za naše prilike ogromnih 85.000 ljudi,  od kojih ovisi hoće li do jeseni ove godine predsjednik Republike Srpske biti Siniša Karan iz Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata ili kandidat Srpske demokratske stranke, Branko Blanuša.

Tehnički, ishod je potpuno nevažan: Karan će, ako ponovi rezultate iz novembra prošle godine, raditi na daljinski kojeg drži Milorad Dodik, dok će Blanuša zapravo biti ono što mu u opisu posla i piše – protokolarni fikus bez bilo kakvog uticaja u Narodnoj skupštini u kojoj većina izglasa sve što Mile zamisli.

Ko god pobijedio, stići će upoznati sekretaricu, vozača i obezbjeđenje, potrošiti nešto iz budžeta za reprezentaciju i… I nema više: opći izbori, dakle i oni redovni za predsjednika RS-a, održavaju se na jesen, predizborna kampanja je već počela, ako je uopće prekidana, i tek poslije njih će se znati ko je ko na političkoj sceni jednostavnijeg entiteta.

Ogromne su, naravno, razlike između nekadašnjeg milicajca Karana i pristojnog univerzitetskog profesora Blanuše, a najbitnija je ona koja, opet, ima veze sa Dodikom. Ukoliko Karan postane kratkotrajni predsjednik, ponašat će se kao vršiteljica dužnosti predsjednice, Ana Trišić Babić, tačnije kao šef kabineta predsjednika SNSD-a u čije će ime dogovarati susrete na kojima će mikrofon držati Dodik, dok će on, Karan, kimati glavom i glumiti da se i njega pita nešto važnije od toga šta će popiti. Blanuša će, sa druge strane, ići na posao, trpiti uvrede Sanje Vulić i ostalih laktaških megafona sa jedinstvenim matičnim brojem i povremeno nešto reći za RTRS, a i to pod uslovom da ga smiju i snimiti i emitirati.

Suštinski, ipak, nije nevažno kako će završiti ponovljeni izbori, ali nije ni, kažimo tako, prevažno. Najbitnije se, naime, već dogodilo: u sklopu kapitulacijskog paketa Milorad Dodik je, pored ostalog, prihvatio i odluke Centralne izborne komisije koju je, inače, bio razvlastio, najavljujući da će sve buduće izbore u Republici Srpskoj organizirati i provoditi Republička izborna komisija koja nije prestala sa radom zato što nikada nije ni započela.

Rezultat nedjeljnih, ponovljenih izbora pokazat će, prvo, da li SNSD još uvijek može ukrasti onoliko glasova koliko njihovom kandidatu treba, a ako ne može – to je drugo – onda opozicija ima ozbiljne šanse da do kraja godine postane pozicija. Sudeći prema Dodikovom ponašanju, ta mogućnost nije mala, sasvim suprotno. Upravo zato je šef SNSD-a u ofanzivi u kojoj mu poslovično pomaže Dragan Čovića, a dio bošnjačkih političkih lidera rado igra ulogu korisnih idiota.

Nije, naime, Dodik s pratnjom otišao u Ameriku zato što ga tamo jedva čekaju, već zato što je platio sastanke od kojih nema nikakve koristi, baš kao što je njegovo učestvovanje na tradicionalnom, Molitvenom doručku, bitno koliko i doručkovanje u Bakincima.

Tim velevažnim Molitvenim doručcima koje ne organizira i ne financira administracija, već privatna fondacija, prisustvovali su do sada, uz ostale, Fadil Novalić, Marinko Čavara, Benjamina Karić, Abdulah Skaka, Jerko Ivanković, pa i nekadašnji pomoćnik ministra za energetiku Republike Srpske, Milan Baštinac. Statistički, većina onih što su iz Bosne i Hercegovine rano jeli u Washingtonu poslije je nazadovala: neki su padali na niže pozicije, neki dobijali američke sankcije, a neki, poput Ivankovića i Novalića, završili na robiji.

Milorad Dodik, naravno, neće u zatvor, ali mu to nije dovoljno, kao što mu neće biti dovoljna eventualna pobjeda Siniše Karana. Njegova, Dodikova – a posljedično i Karanova – sudbina ne zavisi od onoga što će biti prekosutra, već od onoga što će donijeti jesen.

Izgubi li većinu u Narodnoj skupštini, bit će potpuno nevažno ko je pobijedio na vanrednim, ali i na redovnim izborima za predsjednika Republike Srpske.

Ako, dakle, SDS, Nebojša Vukanović, Igor Crnadak, Aleksandra Pandurević i ostali dobiju moć parlamentarnog odlučivanja, onda u nekadašnjem Miletovom kabinetu komotno može stolovati i pašteta.      

© Bljesak.info