''Moje je da zabijam golove, da igram dobro, a sve će se ostalo samo složiti'', rekao je jednom prilikom Edin Džeko. I slagalo se, zaista: od Češke, preko Njemačke, Engleske, Italije, Turske i, naravno, Bosne i Hercegovine, za čiju će reprezentaciju najbolji bosanskohercegovački nogometaš svih vremena, večeras, drugog dana mjeseca desetog, zaigrati posljednji, 152. puta i onda se vratiti tamo gdje je odavno upisan – među vječnike. Ne nekakve vijećnike, već – kako glasi naslov romana rahmetli Nedžada Ibrišimovića – baš vječnike.

Pričat će se o tome dok je svijeta, vijeka i Željezničara i niti jedna storija o Edinu Džeki (18.03.1986, Sarajevo) neće moći biti ispričana do kraja, a da se ne spomene antologijski idiotluk nekog ''dugogodišnjeg sportskog radnika'' koji je visokog napadača prodao za 80.000 eura, pa se razveselio hvaleći ljudsku glupost i rugajući se onim Česima zbog njihovih ''črvenih'' i plastičnih sandala, sjećajući se vremena kada smo mi, neki mi, kao bili sretni, dok se jedna velika evropska nacija patila u bijedi i pod terorom sovjetskog socijalizma.

''Treba biti il' glup k'o točak il' nemat' pojma o lopti, pa za Džeku, halo onakvog kloca, dati osamdeset ljami'', mislio je, vjerovatno, genije dok je nazdravljao samom sebi umjesto da si iz sve snage opali šamarčinu, onu od koje uši zvone.

Roberto Mancini, Edinov trener u vremenima u kojima su oba bili u Manchesteru – tamo se, kada se kaže Manchester, misli na City, dok se onaj drugi ili naziva punim imenom ili samo Unitedom – je kazao da je Džeko ne samo jedan od najboljih evropskih napadača, već i ''striker'' koji ima nešto što ga razlikuje od svih drugih. Zato je, pored ostaloga, prelazeći iz Vfl Wolfsburga u Englesku, koštao više nego i jedan nogometaš iz bivše Jugoslavije.

Postoji oko 200 miliona teorija o odnosu........

© Bljesak.info