Otkad smo dionici društvenih mreža nekako imam jak dojam kako je masovna kuknjava jedna od najčešćih pojava među ljudima. Kuka se zbog vremena, kao da nikad nije padalo, pržilo ili puhalo. Kuka se zbog aktualnog trenutka svijeta koji nikad nije bio ovako loš i beznadan (pitao bih te da si živio u 1939., 1941., ili bilo kojoj takvoj godini svjetskog rata). Kuka se i negoduje zbog svega, makar realne rezultate svega toga uopće ne vidimo, jer se gašenjem laptopa ili spuštanjem mobitela na noćni ormarić ujedno završava i aktivizam.

O ubijenom nogometu piše se već desetljećima, a ubijanje svjetskih prvenstava traje već poodavno. Skoro otkad znam za sebe. Uostalom, mnogi će se sjetiti kako smo reagirali na ono prvo dvojajčano SP u Japanu i Koreji 2002., kada su utakmice igrane u nama nepovoljnom terminu rano ujutro (bili smo mlađi i nije nam lako padalo što se ne možeš k'o čovjek naliti pivom u devet ujutro), a igrači disali na škrge u područjima velike vlage.

Nogomet je umirao dok je sudac Moreno bezočno krao Talijane protiv jednog od domaćina, greške su se nizale i na drugim utakmicama, a mi smo nezadovoljno kimali glavom lijevo-desno govoreći kako je sve na tom prvenstvu umjetno, od bespolnih maskota do stadiona i publike. Umirao je nogomet i kroz zvuk onih famoznih vuvuzela u Južnoj Africi 2010., čudom smo se čudili otkud pravo FIFA-i da gura svjetske zvijezde u bespuća Južne Afrike, ali nam je barem termin utakmica bio miliji.

Pa onda slično s Brazilom 2014.,........

© Bljesak.info