U nekim drugim zemljama to zovu anomalijom. Kod nas je sasvim normalno. Recimo, gorivo sve skuplje i skuplje, kažu da će, usprkos dogovoru o primirju u području Hormuza, teško u neko dogledno vrijeme cijena jednog litra opet doći na ono, uvjetno rečeno, staro. Još malo pa četiri marke, a automobila, čini se, u ovo krizno vrijeme još više na cesti.

Neka logična matematika kaže da ovo super lijepo proljetno vrijeme, suho i sunčano, u kombinaciji sa skupim gorivom i potpunom neizvjesnošću kuda ide Svijet, imaju dati logičan odgovor stanovništva – obustava luksuza, što uključuje manje i racionalnije se voziti, gledati da se utrpaš s nekim u auto, da podijelite troškove, k'o ono nekad, kad se iz sela u grad išlo pomnim planiranjem s kim se ide, kad on ide i kad se vraća - a iz grada na posao, ako ti se nije dalo drmati autobusom i ako si htio biti gospodar svog vremena, u najmanju ruku s prvim susjedom ili prvim rođakom.

Bilo je to neko racionalnije vrijeme kad je dijeljenje troškova bilo dio "mindseta", a čuvanje prirode i svega oko sebe dio o kojem nisi ni razmišljao, samo zato jer se sve iskorištavalo i malo toga bacalo u naslijeđenoj sklonosti da se od jednog dinara naprave dva. Jer, bili smo materijalno siroto društvo i vazda su neki crni dani spominjani, pa od starijih nalagali da se tako ponašaš.

Crni dani su puhali za vrat i bili realno prijeteća opasnost. Spremao si se za njih vježbajući asketizam, štedeći i odvajajući od usta. Nisi "balahao“, vježbao si biti duhovno bogat i ne podleći materijalnom. Nisi bacao stvari i nisi kupovao ono što već imaš i što još uvijek služi. Gledao si na prijetnje kao stvarne i opipljive. Živio si u miru, spremajući se da će sutra tko zna što. Eto, to su bili famozni crni dani. Nestašice, poskupljenja, redukcije, stezanje remena.

Danas, crni dani i nisu toliko crni. Bar tako izgleda gledajući naše anomalije. Reklo bi se da smo najbezbrižnije društvo na kugli zemaljskoj. Pune terase u radnom vremenu, toliko već puta opjevane i spomenute u ovoj kolumni, opet prkose bilo kakvom stezanju remena. Kriza? Kakva kriza? Baš kao naslov onog starog albuma Supertrampa.

Da si neki vanzemaljac ili da si se jutros probudio iz kome u koju si pao 1983., ne bi vjerovao ni u što drugo nego da je ovo jedno sa svih strana osigurano, bogato i bezbrižno društvo, unatoč tamo nekoj svjetskoj krizi, sa dovoljnim rezervama za preživljavanje, pokriveno vrijednim službama i agencijama koje će na prvi znak opasnosti skočiti i pobrinuti se.

Zbilja, ti danas........

© Bljesak.info