Zeničke željezare više nema. Ali, ne bi nam taj nestanak trebao biti preveliki šok, jer godinama smo se navikavali na njeno propadanje. Tokom banditske poslijeratne tranzicije ona je pretvorena u igračku, koju su jedan drugom dodavali kuvajtski, indijski i fočanski tajkuni, a tokom njihovih igrica ona se smanjivala, topila kao grudva snijega, dok se nije pretvorila u prljavu, otrovnu baricu.

Željezare više nema, ali kamo sreće da je to jedini gubitak, nema više ni rudara, vatrostalaca, velikih građevinskih firmi, nema čega nemamo. I tačno se zna ko je kriv za to, zna se ko je vodio privatizaciju, upravljao industrijom, pravio se da planira, investira... niti jedna vlast nije nedužna. Činili su to iz različitih razloga, neki su podmićivani, neki se „ugradili” u posao, a neke to jednostavno nije zanimalo, jer nisu imali vlastiti interes.

Za to vrijeme, tajkuni su odbijali bilo kakvu odgovornost za grad, uz saglasnost vlasti na svim nivoima trovali su ga nemilice, na razne načine odbijajući da poštuju ekološke standarde. Ako se dogodi neki veći pritisak građana, prijetili su konačnim rješenjem – zatvaranjem fabrike i otpuštanjem svih radnika. Kompanija Pavgord nastavila je tu praksu - obmanjivali su javnost pričama o „zelenoj energiji” što je drugi naziv za spalionicu otpada, a otpor građana pokušali su slomiti prijetnjama o otpuštanju radnika. Sada su prijetnje ispunili.

Ostaje pitanje šta će biti sa Zenicom, kako će se nestanak industrije odraziti na grad?

Tri su događaja odredila Zenicu i sva tri su povezana sa Željezarom, kako sam već pisao u knjizi „Moja fabrika”.

Prvi se dogodio 1892. godine, kada su praški veletrgovac željeznom robom Leon Bondy, fabrikanti čelika iz Wilchelmsburga braća Moritz i Adolf Schmidt i štajerski fabrikant Hans Pengg von Anheim osnovali željezaru koju su nazvali........

© Žurnal