Novinar Oslobođenja Afo Zulić 1975. godine zabilježio je koliko su radnici sarajevskog "Unioninvesta" plaćali ljetovanje na moru. Prema pravilniku, radnici čiji prihod po članu užeg domaćinstva nije prelazio 400 dinara mjesečno, plaćali su 17 dinara dnevni pansion u odmaralištima Zaostroga, Drvenika i Baške vode. Najvišu cijenu, od 54 dinara, plaćali su oni čiji je prihod po članu bio veći od 1.500 dinara. Najniža cijena pansiona, 15 dinara, bila je u odmaralištu ovog preduzeća na Boračkom jezeru. 

Ovo je samo jedan od primjera odnosa prema radnicima tokom socijalističkog mraka. Najekstremnije je bilo u takozvanoj "kolijevci proleterijata" - Zenici, gdje je čak pola grada tog ljeta 1975. godine natjerano na ljetovanje duž jadranske obale.  

- U Odjeljenju za odmor i rekreaciju najveće jugoslovenske željezare, zabilježili su: pola Željezare do sada je bilo na moru! Dakle, ako se poslužimo matematikom, onda je to ovako: šest hiljada radnika i članova njihovih porodica već će odmaralo na Jadranu, od Zadra do Dubrovnika. Kažu: još toliko otići će na odmor, na more, do kraja godine. A, među njima biće i oko hiljadu metalurga, bolesnih i iscrpljenih, kojima su vatra i gvožđe "nagrizli" zdravlje, za koje će sindikat iz svoje kase platiti po desetak dana toliko potrebnog i zasluženog odmora - pisao je novinar Faruk Midžić. 

Metalurzi su mogli birati između odmarališta u Neumu, Kaštelu Sarom, Medenoj, Šibeniku, Trogiru, hotela "Solaris", "Nimfa", "Alem"... Ivica Magdić, tadašnji referent za odmor i rekreaciju zeničke željezare novinaru "Oslobođenja" je rekao da su radnici postali prilično "izbirljivi": 

- Može se, na primjer, pomisliti da u komforne jadranske hotele idu samo oni s debljom kovertom. Ali, nije tako. Mnogo je i onih sa manjim primanjima jer žele da im odmor bude zaista odmor! 

Te godine zenička Željezara je za regrese, prevoz i medicinsku rekreaciju radnika uložila 20 miliona dinara. Prema procjeni novinara, za taj novac mogla se izgraditi omanja fabrika.

Okrutnost socijalističke "tamnice naroda" nije se odrazila samo na željezarskim radnicima. Zenički vatrostalni radnici bili su prinuđeni da svako ljeto borave u svom odmaralištu u Baškoj vodi koje je u to vrijeme bilo najljepše radničko odmaralište na Makarskoj rivijeri. U njemu je bilo 110 kreveta, sa centralnim grijanjem, klima-uređajima, čitaonicom, televizijskom salom i sportskim terenima. Radnici "Vatrostalne" imali su i odmaralište na Tisovcu, predviđeno da tamo borave oni kojima iz različitih razloga ne prija more, a naredne 1976. godine planirali su graditi svoj hotel na Vlašiću. 

Tri hiljade radnika "Izgradnje", svake godine ljetovalo je u svom odmaralištu u Tučepima. Prednost da dobiju smještaj imali su radnici sa nižim primanjima - do dvije hiljade dinara, koji boravak plaćaju 40 dinara dnevno. 

Zenički rudari tokom ljeta odlazili su u Gradac, trgovci u Makarsku, gdje su imali svoje odmaralište, metalci u Bašku Vodu, a radnici drugih preduzeća u Drvenik, Podgoru, Baško Polje, Živogošće... i druga jadranska odmarališta.

- U Zenici žele da na moru, a to će biti u Makarskoj ili njenoj okolini, podignu veći radnički hotel. On bi, kažu, imao preko hiljadu postelja. Sredstva će, putem interesne zajednice za odmor, rekreaciju i turizam, udružiti svi: metalurzi, vatrostalci, građevinari, trgovci i metalci... - pisalo je Oslobođenje te 1975. godine. 

RUŠEVINE RADNIČKE KLASE

Kolega Amarildo Gutić prije osam godina istraživao je šta se desilo sa imovinom bosanskohercegovačkih radnika na hrvatskoj obali. Ministarstvo državne imovine Republike Hrvatske 2018. godine oglasilo je iznajmljivanje nekretnina za koje nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi. Država Hrvatska je objekte i druge nekretnine u vlasništvu bh. firmi i institucija predala na upravljanje, odnosno u zakup, do 30 godina ili do konačnog potpisivanja sporazuma dvije zemlje o pitanju imovine. 

- Svih ovih godina Hrvatska nije pokazala volju da međudržavnim sporazumom riješi status ove imovine. S druge strane, problem je postojao i unutar BiH jer su ovdašnje firme, institucije i sindikalne organizacije vodile međusobni spor o tome ko je vlasnik pojedinih nekretnina - pisao je Amarildo Gutić.

Slučaj iz 1975. godine, kada je pola grada "otjerano" na more, više se ne može ponoviti. Željezara je u stečaju, metalurzima prijete da će postati spaljivači otpada, rudnici su zatvoreni, firme "Vatrostalna", "Metalno" i sve koje vam padnu na pamet, su propale... Samodoprinose, udruživanja, odricanja i ulaganja požderala je tranzicija. Radničkim odmaralištima i hotelima upravljaju hrvatski ratni i poslijeratni tajkuni sa cijenama potpuno nedostupnim radnicima sa prosječnim platama. 

Ništa više nije isto. Samo more je ostalo na istom mjestu.

Pogledajte Žurnalov film o sudbini radničkih odmarališta iz 2018. godine, koji je Amarildo Gutić sasvim prigodno nazvao "Ruševine radničke klase". 

© Žurnal