Šibenik ovih dana obilježava 35. obljetnicu Rujanskog rata, bitke koja je od 16. do 23. rujna 1991. bila jedna od ključnih prekretnica Domovinskog rata. Grad je napadnut s kopna, mora i iz zraka: tenkovi JNA stigli su do Šibenskog mosta, grad i položaje branitelja napadalo je jugoslavensko ratno zrakoplovstvo, dok su iz šibenske luke i s mora djelovali brodovi JRM-a. Cilj prodora prema obali bio je presjeći komunikaciju prema južnoj Hrvatskoj i praktički odsjeći Dalmaciju. U napadu je sudjelovao 9. kninski korpus JNA, u čijem je zapovjednom vrhu bio Ratko Mladić, tada načelnik štaba i zamjenik zapovjednika korpusa. Brojni pripadnici obrane Šibenika ponovno iznose svoja sjećanja na te dane, na borbe, strah, gubitke i trenutke koji su odlučivali o sudbini grada. No možda je još upečatljivija tišina onih heroja koji o svemu što su prošli nikada nisu javno govorili niti su za sebe tražili posebno mjesto u javnosti. Jedan od njih svakako je bio i Ive Matijaš.

Hrvatskoj se stavio na raspolaganje još prije otvorenog napada na grad, ostavio suprugu i malu djecu te kao dragovoljac i pripadnik rezervne policije otišao u skradinsko zaleđe. Kao u JNA obučeni minobacač djelovao je u minobacačkoj skupini poznatoj pod imenom „Pero“. Ta je skupina još prije početka same bitke za Šibenik djelovala na području Skradina, gdje su se već vodile teške borbe za zaustavljanje prodora prema gradu. Zvali su ih i „leteći minobacač“ jer bi nakon djelovanja brzo mijenjali položaj kako ih protivnička vatra ne bi otkrila i uništila. Znali su u jednom danu promijeniti i po nekoliko položaja, djelovati i nestati prije nego........

© Večernji list