Ti si previše liberalna, komentar je koji slušam cijeli svoj odrasli život, od prijateljskih zezanja do ozbiljnih poslovnih situacija. Isto toliko vremena spremno odbacujem tu ocjenu jer ne da nisam preliberalna nego to po biti stvari i ne mogu biti. Liberal ili jesi ili nisi. Nema stupnjeva i nema sredine, ima tek onih koji su liberali svuda, ali "ne u svojoj kući". A to su oni lažni pozeri koji se razotkriju prvim izgovorenim rečenicama. Upravo zbog te jedinstvene srži liberalna opcija nikada nije (niti će ikada) biti politička snaga u zemlji kojoj pripadam. Ovdje se svi zaklinju u jedno, a žive nešto sasvim drugo, pa tako najveći domoljubi desne orijentacije od te iste ljubljene domovine najviše trpaju u vlastite džepove, baš kao što oni koji su deklarativno na strani radništva i najsiromašnijih grade viletine i u okrilju tih zidova umiru od smijeha nad naivcima koji vjeruju njihovim političkim parolama.

E sad, otkud politika u mojoj "butigi"? Baš kao što nema liberala među nama, nemamo mi ni liberalno kazalište iako bi svaka umjetnost to morala biti po svojoj biti. To mi je postalo jasno kada sam u jednom razgovoru o kazališnim predstavama i očekivanjima publike izrekla da ja uvijek navijam za svaku kazališnu predstavu. I zaista je tako, u trenutku kada sjednem u gledalište, kada se ugase svjetla, ja najiskrenije želim da predstava koja tek počinje bude najbolja koju ću gledati, da me obori s nogu i zauvijek se upiše u moja sjećanja, pridruži onim naslovima koji već jako dugo tamo "stanuju". A kako vrijeme odmiče, postajem sve svjesnija da je takvih predstava sve manje i manje. Daleko od toga da je sve što nude naša kazališta prizemno i loše, ali zapravo nam nasušno nedostaje onih predstava koje će porušiti zidove kazališta oko nas, onih koje će naše misli i naše emocije usmjeriti u nekomu novom smjeru, naš um i srce odvesti tamo gdje još nisu bili.

Lako je ljubiti onoga koga ne znaš, tko ne diše,........

© Večernji list