Atentat na ajatolaha Alija Hameneija dogodio se u trenutku u kojem je Islamska Republika već bila suočena s najvećim geopolitičkim pritiskom u posljednja tri desetljeća. Izraelsko-američki napadi na iransku infrastrukturu, eskalacija regionalnog sukoba i rast cijena energenata pretvorili su tranziciju vlasti u Teheranu u događaj globalne važnosti.

Vrhovni vođa je, formalno i stvarno, najvažnija institucija iranskog političkog sustava. Iako je Iran formalno ustrojen kao predsjednički sustav, u praksi je to svojevrsni teokratski polupredsjednički sustav, u kojemu vrhovni vođa ima ulogu predsjednika, a predsjednik ulogu premijera.

Kada je nakon njegove smrti Skupština stručnjaka, tijelo koje čini 88 najuglednijih iranskih šijitskih vjerskih pravnika, imenovala Modžtabu Hameneija novim vrhovnim vođom, Iran je ušao u politički eksperiment bez presedana. Prvi put od revolucije 1979. godine vlast je prešla s oca na sina.

Za državu koja je nastala rušenjem monarhije šaha Reze Pahlavija takav razvoj događaja ima snažnu simboličku dimenziju, a revolucija koja je obećavala republikansku teokraciju sada riskira pretvoriti se u nešto što sve više nalikuje dinastičkoj vlasti.

No iranska politika nikada nije bila jednostavna piramida moći. Ona je sustav u kojemu se preklapaju vjerska legitimacija, vojna sila i mreže ekonomskih odnosa.

Na papiru je Iran islamska republika s parlamentom i predsjednikom, a u stvarnosti politički sustav počiva na četiri ključna stupa.

Prvi je klerikalna elita okupljena oko sjemeništa u gradu Komu (južno od Teherana) i institucije Skupštine stručnjaka koja bira vrhovnog vođu.

Drugi je Revolucionarna garda (IRGC, Pasdaran), tj. vojno-sigurnosni aparat nastao nakon revolucije da bi štitio režim.

Treći je državna birokracija, a ona uključuje predsjednika, vladu i parlament.

Četvrti su bonijadi, goleme islamske zaklade (poput vakufa u Bosni i Hercegovini i drugdje u krajevima koji su bili pod Osmanlijama) koje kontroliraju dijelove industrije, bankarstva i trgovine.

Taj sustav omogućio je Hameneiju da tri desetljeća održava ravnotežu između frakcija, no istodobno je stvorio strukturu u kojoj nijedna institucija nema potpunu kontrolu nad državom.

Otac i sin: Dvije biografije

Ali Hamenei bio je veteran revolucije. Kao mladi hodža sudjelovao je u rušenju šahove monarhije, bio predsjednik države tijekom rata s Irakom i na kraju nasljednik Homeinija.

Njegova moć nije počivala na karizmi, već na sposobnosti da balansira između frakcija, između klera, vojske i političkih elita.

Modžtaba Hamenei dolazi iz sasvim drugačijeg političkog miljea. On je desetljećima bio neformalni akter, često opisivan kao ključna figura u očevu političkom aparatu i u odnosima s Revolucionarnom gardom. Za razliku od oca, Modžtaba nema istu........

© tportal