Istina, radi se o smjelom i za to doba svakako avangardnom arhitektonskom ostvarenju, formalno zaštićenom spomeniku kulture – zašto samo 'formalno', mnogima je jasno, no kasnije ćemo se time detaljnije pozabaviti – ali na koncu ipak samo o golemoj i zapuštenoj megastrukturi koja je, čini se, nepovratno prestala biti utilitarna.

To više naprosto nije, niti može biti suvremen i funkcionalan stadion, nogometni pogotovo.

Deficit razuma i argumenata

Javna rasprava o Poljudu, kojoj konca očito neće biti tako skoro, obiluje emocijama, čvrstim stavovima, paradnom patetikom i istinskim idealizmom, no u tom koktelu alata vidljiv je ozbiljan, zapravo zabrinjavajući deficit razuma i krutih, provjerljivih argumenata. Pritom ne aludiramo isključivo na ekonomski aspekt ove priče – on je, naime, vrlo jasan i nedvojbeno upućuje na zaključak da postojeći stadion treba sravniti sa zemljom i na njegovu mjestu podići novi – nego na sve ostale kutove pod kojima se ovo pitanje promatra i tumači.

Zanimljivo je to: tek kada je problem eskalirao i kada je Poljud čak i doslovno došao do izdisaja, stvorila se kritična masa spremna reći što misli o njemu. Nažalost, u velikom broju slučajeva bilo bi bolje da smo ostali pošteđeni toga.

Poduzetnik Branko Roglić, recimo, nesumnjivo je vrlo uspješan u svom biznisu – okretan je u onome što mnogi pojednostavljuju na filozofiju 'kupi-prodaj', a istovremeno samozatajan i vrlo suzdržan u javnim nastupima, no svejedno je imao potrebu reći da je 'suludo i nedopustivo' uopće razgovarati o rušenju Poljuda jer je problem 'i tehnički i financijski rješiv'.

Sociolog Dražen Lalić je – samo dan nakon što je predstavljena egzaktna studija po kojoj Poljud nije 'rješiv' onako kako to Roglić zamišlja, a to ni financijski nije izvedivo – objavio da on 'ima svoje ljude' koji su mu rekli da je stanje potpuno drugačije.

Inženjeri Roglić i Lalić očito znaju bolje.

Centar bi........

© tportal