Bespoštedno novinarstvo ne financiraju vlasti, bespoštedno novinarstvo financiraju čitatelji. Podržite Telegram. Više o pretplati saznajte ovdje.

Politički pad Milovana Đilasa 17. siječnja 1954. bio je za liberalnu ljevicu Jugoslavije, pa tako i Zagreba i Hrvatske, “šok, slom tihe nade u mogućnost oslobađanja političkog prostora od dogmatskog pritiska, od neprikosnovenosti politbiroovske jedinoispravnosti”.

Tako je četiri desetljeća kasnije, na dan Đilasove smrti 22. travnja 1995. godine, zapisao Zdravko Malić, profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta i jedan od rijetkih intelektualaca čiji su dnevnički zapisi iz tog vremena javno dostupni.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Maknite ovaj oglas

Đilas je pokopan dva dana kasnije u Podbišću na Tari, pod Kolašinom u Crnoj Gori. Okupilo se nekoliko stotina ljudi, ali nitko iz vlasti. “Svatko je mjerio svoje ćutanje, njegov sadržaj, svoju riječ i pogled. Oko mrtvog Đilasa bila je prikrivena, žestoko podijeljena Crna Gora”, zabilježio je o pogrebu crnogorski pisac i novinar Borislav Jovanović.

Bio je rasrbljivač Crnogoraca

Neki su Đilasa ispraćali kao Crnogorca, drugi kao Srbina. Nekima je bio revolucionar i partizan, ministar za Crnu Goru. Dio je smatrao da se Đilas iskupio za “grešni udeo u rasrbljivanju Crnogoraca”, da je (p)ostao Srbin.

Jedna je žena naricala: “Milovane! Grdna rano, bez prebola… Nekad glavo Crne Gore!” Dio je smatrao Goli otok njegovim krimenom. Svećenik na pogreb nije došao po želji Milovana, već na traženje sina Alekse.

Je li Milovan Đilas bio važniji kao pisac i kroničar — a pisao je čitava života — ili zato što je bio revolucionar i političar? Bi li se o autoru Đilasu i danas govorilo da nije bilo član Politbiroa i šef Agitpropa FNRJ?

Članak se nastavlja ispod oglasa

Maknite ovaj oglas

Najvažniji disident socijalizma

Da nije bio partizan, natopljen ideologijom marksizma, a onda prvi koji je s najviših položaja predlagao promjene u socijalističkoj Jugoslaviji, ne bi ga se čulo ni upola onako glasno.

Bi li postao zanimljiv da ga rat i revolucija nisu odveli Staljinu, postavili uz Tita i onda pretvorili u najvažnijeg disidenta socijalističkog svijeta koji je objavljivao izvan zemlje?

Da nije bio tvrdoglav, dvaput zatvaran i silno literarno talentiran, vjerojatno danas ne bi bio vidljiv u baš svakoj knjizi koja govori o Hladnom ratu, o Staljinu, o Titu, o komunizmu, o Jugoslaviji, o Crnoj Gori.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Maknite ovaj oglas

Jedinstveno iskustvo sa Staljinom

Ovako je Milovan Đilas i dalje referentna točka, autor kojeg se citira, prvi koji je opisao Staljina s kraja Drugog svjetskog rata, onaj koji je gurao transformaciju Jugoslavije nakon 1948. i člancima u Borbi zagovarao demokratizaciji društva, napadao birokraciju i Partiju koja postaje utočište “nove klase” što živi i uživa u njezinim strukturama.

Kad je kao student prihvatio ideju komunizma, zavolio ju je poput žene, govorio je. Između dva rata u komunizmu je prepoznao jedinu potentnu, idealističnu ideju; sve ostalo vidio je kao pasivno, intelektualno potrošeno, neplodno. Kako je govorio kasnije, ako vjerujete u komunizam, onda stradavajući za tu ideju imate osjećaj da ste žrtva, i to plemenita žrtva.

Kad je došao u Beograd na studij književnosti, posvuda su na vlasti bile neustavne monarhije, pa i u Jugoslaviji. Tek kasnije priznao je da je starojugoslavenski kapitalizam imao određenog reda, pa i donosio brzi razvoj. No, onda je došao Drugi svjetski rat.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Maknite ovaj oglas

Dio ratom ožestočene vlasti

Jugoslavije ne bi bilo bez komunista Josipa Broza Tita, pa i Đilasa kao jednog od njegovih najbližih suradnika. Bez partizana, nakon rata se ne bi mogla obnoviti zajednica jer bi četničko–ustaški sukob urodio takvim ogromnim žrtvama da se društvo ne bi moglo stabilizirati.

Grčka nije imala različite nacije, a zbog građanskog rata desetljećima će tavoriti kao zapravo fašistička diktatura. Jugoslavenska vlast, KPJ, bila je lenjinistička partija koja traži diktaturu jer ona navodno vodi besklasnom društvu.

Nova je vlast bila samouvjerena, “ožestočena” u ratu, a svi koji su bili politički na drugoj strani rasuli su se i nestali. Postojeće stranke prestale su postojati kao funkcionalni organizmi. Rat je takve organizacije ošamutio i razbio, govorio je Đilas. Građanske stranke nisu se mogle nositi s užasima rata.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Maknite ovaj oglas

Zanos prvih poratnih godina

Neposredno nakon rata, kad je KPJ provodila najtvrđu i najisključiviju vlast, Partija bi na slobodnim izborima zasigurno bila pobijedila. Šteta da je tad donesen zakon koji je suradnicima s okupatorom — a to su mogli biti svi — zabranio ulazak u političku arenu. Da je Partija nakon 1945. doista organizirala najslobodnije izbore, na njima bi trijumfirala.

Istina, Edvard Kardelj je govorio da problem s tim strankama, kojima bi dopustili da se suprotstave KPJ, leži u budućnosti. Kad bi bile legalizirane i u parlamentu, jednog bi dana postale neugodne. Lenjinistički koncept Partije to nije mogao podnijeti. Marksizam je pseudoreligija motivirana “znanstvenom metodom” i........

© Telegram